Sharingan Realm

Amarat se srušila u slamati krevet glavom skrivenom u mekanom jastuku. Bilo je lijepo opet spavati u krevetu nakon tjedan dana šume i spavanja na tvrdoj zemlji. Iako je bila umorna san nije dolazio i bespomoćno se prevrtala po krevetu. Blackey i Whitey su ležali u svojem vučjem obličju sa svake strane kreveta.
„Vječno na straži.“ Progovori Amarat naglas. Whitey podigne glavu te ju spusti opet među šape kad je vidio da odmahuje glavom. Stala je razmišljati o svemu što se dogodilo do sada. Od trenutka kad je otkrila očevo tijelo koje je bilo zakucano iznad trona. Nepoznata figura koja je lagano koračala kroz bazen krvi kojim je dvorana bila ispunjena a na licu mu osmjeh dok je pružao ruku prema njoj. Ruku koja je ubila njena oca. Karassu koji se pojavio iznenada i spasio ju. Karassu koji je bio tajanstven koliko i šuma kroz koju su putovale. Bilo joj je sumljivo zašto nikad nije izlazio iz svog ogrtača. Uvijek je bio zaogrnut i njegovo lice je većim dijelom bilo skriveno. Karassu je bio veoma misteriozan ali isto tako primjetila je Amarat znao je mnogo a ono što je on znao niti jedan učenjak u Asgiru. Dok su putovali Amarat je naučila mnogo o svijetu za koji nije znala. Shvatila je da su učenjaci pokušali izolirati njen svijet i usredotočiti njeno učenje na Asgir. Karassu joj je objašnjavao o vanjskom svijetu,ostalim kontinentima, malenim otocima koji su krili prekrasna blaga ali vegetacije i životinjskog svijeta kao i nekoć davno izgubljenih civilizacija. Putovanje kroz šume je bilo za Amarat novo iskustvo. Karassu je poznavao većinu biljaka, stabala i životinja koje su bježale pred njima. Karassu joj je objasnio da ih njeni čuvari plaše. Bilo je nešto tajanstveno u tom čovjeku. Iako je bio mlad doimao se starim jer njegovo znanje i način govora su bili neobični. Kretao se tiho i vješto i čak su njeni čuvari imali problema s otrkivanjem njegove lokacije. Amarat je primjetila da nespava noću. Jednostavno bi sjedio pokraj vatre i održavao ju da njoj bude toplo te gledao prema nebu i zvijezdama pretpostavljala je jer se od krošnje malo tog vidjelo. Mnogo puta ga je uhvatila kako zamišljeno gleda pred sebe i ponekad osluhne okolinu. Kad ga je pitala što radi rekao bi samo kratko.
„Stabla mi pričaju Kraljice.“
„Kako to misliš da ti stabla pričaju?“ i približi svog konja bliže.
Karasu je pogleda blago i osmjehne se. „Sva živa bića pa i biljke pričaju kraljice. Samo treba znati slušati. Jezik nije važan jer govor stabla treba osjetiti duboko u sebi. Ista je stvar s Blackeyem i Whiteyem. Iako ih sada nečujemo ja mogu slabo čuti njihov razgovor.“ I pogleda ih u istom trenutku kad i Amarat.
„Što ti govore stabla sad Karassu?“ upita ga sa zanimanjem.
Karassu zatvori oči i duboko udahne. Osluškivao je par trenutaka te tiho progovori.
„ Vaše kraljevstvo je palo pod vlast ubojice vašeg oca. Narod to nije primjetio ali vegetacija unutar i okolo dvorca to osjeća. Vojska je spala pod njegovu vlast kao i svi generali unutar zidina. Vaš sluga Logi je razapet na glavnom trgu pod optužbom da vas je oteo. Velika potraga je organizirana ali nakon što je pronađeno tijelo djevojke koja vam je sličila u jezeru potraga je okončana. Doduše to je ljudska potraga. Potraga koju je poslao Tuneet je ušla u šumu prije 2 dana ali nisu daleko dogurali. Pojela ih je šuma da se tako izrazim.“ Nakon toga otvori oči. Amarat je zurila u njega širom otvorenih usta.
„Ti znaš tko je ubio mog oca?“
Karassu je primi za ruku.
„Kraljice sad nije vrijeme a ni mjesto da vam kažem tko je on. Molim vas da mi vjerujete i da se strpite još malo. Za par dana kad budemo na sigurnom sve ću ispričati. Čak i u šumi postoje špijuni. Za par minuta smo na jednom čistom dijelu šume gdje ćemo utaboriti. Htio bih dok ne padne noć vidjeti pobliže sposobnosti vaših čuvara.“ Te potjera konja ispred nje.
Iako je bila u šoku jer je saznala ime očevog ubojice Amarat nastavi za njim. Vjerovala mu je pa je odlučila pričekati.
Tu večer Amarat je saznala da je Karassu više od onog što je ona zamišljala. Slušala je o magiji i drevnim i mističnim stvorenjima ali nije vjerovala u njih dok nije vidjela kako Karassu izvodi magiju u treningu s njenim čuvarima.
Karassu je na tlu nacrtao nekakav simbol te se udaljio. Bacio je na tlo gdje je bio simbol malo plavkastog praha i za par trenutaka iz zemlje je izašlo zemljano stvorenje visoko koliko i Karassu ali duplo šire. Iz njegovog tijela su stršale grane i korjenje a glave skoro da nije ni imalo. Karassu joj je objasnio da je to zemljani golem iako ona nije znala što je to golem. Karassu joj je obećao da će sve objasniti i da sad prati borbu.
U trenutku kad se Golem pojavio Whitey je zauzeo položaj ispred Blackeya te spustio glavu i proučavao metu. Već je oko sebe podignuo zaštitni štit. Blackey se nalazio kod njegove stražnje desne noge i tako je bio zaklonjen od Golema. Gotovo u isti trenutak potrčaše prema Golemu ali Blackeye je bio u ljudskom obličju. Dok je Whitey kretao vučjom čeljusti na noge Golema, Blackey zamahne desnicom i udari golema posred glave. Kako je njihov napad bio dobro iskombiniran i usklađen Golem na trenutak izgubi ravnotežu ali njegova noga se brzo regenerirala te je za par sekunda opet stajao. Blackey opet krene prema Golemu dok mu se Whitey priblizavao s leđa te ga obuhvati oko pasa. Golem kao da je to očekivao i dio oko pasa postane muljevit i zadrži mu ruke čvrsto.Whitey koji je već kretao prema glavi istog trena promijeni smjer i stane gristi dio oko pasa da oslobodi bratove ruke. Kad su se regrupirali obojica se promijene u ljudsko obličje te u ruke uzeše mačeve.
U tom trenutku Karassu zakorači prema naprijed i Golem se vrati ponovo u zemlju. Obojica su još bili na oprezu.
„ U redu je momci dobio sam informacije koje sam trebao. Možete se opustiti.“ I okrene se prema Amarat . Blackey i Whitey dođu do njih u vučjem obličju te sjednu pokraj Amarat.
„Veoma su usklađeni. Mislim da je u pitanju telepatija. U trenutku kad je Blackey bio u opasnosti Whitey je automatski krenuo u oslobađanje. Također kad je kretao napad jedan je štitio drugog. Ovo je korisna informacija za budućnost. Moram malo odšetati u šumu i razmisliti o tome.“ Brzo ustane i napusti ih. Amarat samo slegne ramenima i nasloni se na Blackeya dok je lijevom rukom češkala Whiteya iza uha.

Niśa je bilo malo selo i Amarat se svidjelo na prvi pogled. Iako se na prvi pogled činilo da je selo dalje od plaže vidjela je da kuće i more dijeli tek par koraka a kuće ne leže na pijesku već su temelji na stupovima stabla koji su zabijeni u pijesak. Karassu joj je objasnio da je to napravljeno u slučaju da pijesak počne propadati ili ako dođe do plime što je bio čest slučaj. Amarat je izbrojala 5 kuća, malenu tavernu smještenu uz maleno pristanište te kuću starješine. Na pijesku su bile 2 male brodice dužine 5 metara a preko kraja su im bile poslagane mreže. Iza sela se nalazilo maleno polje puno plodova. Blackey i Whitey su trčali uz nju u ljudskom obličju jer bi dva velika vuka prestrašila mještane kojih je bilo oko dvadeset. Nisu se obazirali na njihove poglede i došaptavanja već su se uputili direktno prema taverni. Ostavili su konje u malenoj staji. Karassu je brzim govorom osigurao sobu za Amarat te pitao za karavelu.
„ Imate sreće gosparu. Trebala bi doći sutra rano i nakon toga neće dolaziti duže vrijeme. Nitko nezna zašto a to su zadnje vijesti koje nam je kapetan rekao.“ Karassu mu zahvali i pomogne Amarat do sobe. Čini se da ju je snaga napuštala.
Amarat napokon osjeti kako ju san savladava. Okrenula se prema prozoru i pogledala van prema zvijezdanom nebu. Jedna suza joj kliznu niz obraz i u sljedećem trenutku je čvrsto zaspala.

Pod prozorom njene sobe Karassu je sjedio zatvorenih očiju i slušao. Šuma je bila uznemirena i to mu se nije sviđalo. Čak ni more nije imalo istu melodiju kao uvijek. Tiho je zviždukao melodiju u odgovor stablima na njihovu brigu. Ustao je i ostavio malenog golema na straži. U sobi osjeti kako se podiže štit. Uistinu bili su to izvrsni čuvari. Malo mirniji nestane među kućama.

„Stu Vanka“ je bez problema rezala kroz more i smanjivala prostor između sebe i „Crnog Vjetra“. Bio je to masivan brod sa ojačanim trupom i daleko više jedara te je kraće udaljenosti brže savladavao ali „Crni Vjetar“ je kad je izašao na otvorenom skupio glavno jedro. Stulid je već i sad uvidio da taj brod daleko najbrži od svih brodova u Morhindu i da bi lako pobjegao kad bi razdaljina bila i manja. Promatrao je brod sa svog mjesta na krmi te uspoređivao sa „Stu Vankom“. Bio daleko manji od masivnog galijuna i više je izgledao kao privatna brodica za odmor nekog imućnog trgovca. Na prvi pogled to je čovjek mogao i pomisliti ali Skulidovo iskusno oko je odavno primjetilo otovore na trupu za topove koji su bili uvučeni u potpalublje. Pramac broda je bio ojačan kao i dio krme gdje se očito nalazila Prinčeva kabina koja se prositrala duž krme. Njegovi jarboli su bili od crnog drveta i od tud je došao i sam naziv broda jer je ta vrsta drveta dobro podnosila velike vjetrove. Ljudstvo princa je očito bilo dobro uvježbano zaključi Skulid jer njihove radnje na palubi broda su bile uvježbane i sinkronizirane. Pogledao je lijevo na svoju palubu i mornare koji su radili sve što je ovaj brod održavalo na životu. On je bio jedan od najmalđih kapetana Brodovlja i sve je postigao svojim radom u službi Mar'Diakillia i kao nagradu dobio je zapovjedništvo nad jednim od galijuna. Imati moć nad nečim poput Kraljevskog Galijuna je bio osjećaj koji se nije dao opisati. Često bi mu prošli trnci niz leđa kad bi se sjetio kakva vatrena snaga leži pod njegovim nogama. Kako je dolazio iz Vladareve osobne pratenje „Sku Vanka“ je bio peti po veličini brod u Kraljevskim Galijunima i s najviše topova. Jedini brod koji ih je sve nadjačavao je bio osobni Vladarov galijun. Skulid se sjeti i tihe zvijeri koja je spavala duboko u utrobi „Sku Vanke“ i čekala na zapovijed da ubije. Iako su bili vjerni vojnici iako su ih neki smatrali samo robovima Dorziti su bili savršeni stroj za ubijanje koji je izvršavao zapovijedi bez postavljanja pitanja. Kodeks časti i odanosti je bio usađen još od malena i za njih jedino što je bilo važno je bilo zaštiti svog gospodara. Stulida prođe jeza iako je sunce bilo jako i bilo je najtoplije doba godine.
Stulid se trgne kad se iza njega netko zakašljao da mu privuće pozornost. Okrenuo se i ruka mu poleti prema maču ali vidje da je to kapetan Dorzita,njegov prijatelj i jedini Dorzit pokraj kojeg nije dobivao trnce niz leđa, Dortu.
„Dorta prijatelju nemoj me tako plašiti. Da sam brže reagirao mač bi već bio vani.“ I nasmije se glasno jer je znao da je to nemoguće pokraj Dorzita.
Dorta se nakloni držeći desnu ruku preko prsiju. „ Moje isprike Mar'Stulide ali znaš i sam da do tog nikad nebi došlo. Ostao bi bez ruke prije nego bi onda dotaknula dršku.“ I pogleda ga u oči s malenim osmjehom na licu.
Iako mu je bio prijatelj Stulid je znao da bi Dorta bio u stanju to izvesti u tren oka. Samoobrana je bila također nešto što im je bilo usađeno od malena. Stulid se riješi neugodnog osjećaja i krene niz stube s Dortom pokraj sebe. Još uvijek nakon 10 godina koliko poznaje Dortu nije shvaćao kako se uspio kretati tako tiho s oklopom i dva mača koja je nosio o pasu kao kapetan. Svi Dorziti su bili tihi i rijetko bi čovjek osjetio njihovu prisutnost ali Dorta je bio jedan od najtiših.
„Drago mi je što smo prijatelji Dorta jer me stvarno strašiš ponekad.“ Otvori vrata svoje kabine i uđe te sjedne za svoj stol. Dorta se smjestio lijevo od njega i ostavio si vrata u vidokrugu.
„želio bih da odrediš nekoliko vojnika koji će prijeći na „Crni Vjetar“ u slučaju da dođe do problema.“ I natoči si čašu vina.
„Očekuješ probleme Mar'Stulid?“ čak i nakon 10 godina Dorta ga je zvao punim nazivom.
„Ne. Nadam se više od svih da će ovo putovanje proći mirno ali želim biti siguran. Isto tako želim osigurati princa iako on ima vlastitu stražu. Par vojnika će pojačati sigurnost. Prijeću ću na „Crni Vjetar“ da razmotrimo plan i želim da i ti pođes samnom. Mislim da bi princ trebao znati s čim raspolaže. Pripremi ljude i pričekajte me na palubi.“ Dorta se nakloni i nestane brzo iz kabine. Stulid je skupljao pomorsku kartu i zatakne ju za remen pokraj mača te krene prema palubi. Na palubi uz desnu stranu ga je već čekao Dorta s 10 ljudi koji su poredani u dvored. Bili su istih visina i u punoj opremi. Stulid je prišao Dorti i pričekao da se „Stu Vanka“ približi „Crnom Vjetru koji je već skupio jedra da bi omogućio velikom galijunu lakše manevriranje. Stulid primjeti kako ih na palubi već čeka nekoliko ljudi koji će primiti konopce s galijuna ali i starijeg čovjeka.
„To je vjerojatno Kurt,prinčeva desna ruka.“ – pomisli Stulid. Kad su brodovi bili poravnati zapovijedi da se bace kuke s konopcem. Gledao je kako kuke lete prema „Crnom Vjetru“ i kako ih njegovi pomorci vješto hvataju za mjesta na ogradi. Dorziti se uhvatiše za konopce i stanu se spuštati brzo i sigurno na drugi brod. Stulid je pratio njihov let i samo zamahnu glavom. Njihove vještine su stvarno bile nemjerive. Kad su dotaknuli palubu odmah su se poredali pred konopce u obrambeni položaj. Stulid je očekivao reakciju od Kurta ili jednog od mornara ali svi su samo stajali mirno i čekali. Kad je vidio da je sve u redu Stulid i Dorta se brzo spustiše na drugi brod. Kad su ustali Dorziti ponovo stanu u dvored. Stulid priđe Kurtu.
„Ja sam Mar'Stulid, kapetan „Stu Vanke“ koja će vas pratiti na vašem putovanju.“ I pričeka.
Kurt mu se nakloni na isti način kao i Dorta na palubi te uzvrati.
„Dobrodošli na „Crni Vjetar“ kapetane. Ja sam prvi oficir i osobni zamjenik Princa Leoca'Esura. Moje ime je Kurt'Eski. Molim vas pratite me do odaja mog Gospodara.“ Okrene se i krene prema krmenoj kabini. Dorta da par kratkih zapovijedi svojim ljudima i krene brzo za Stulidom. Stulid opazi krajičkom oka da su se poredali uz lijevu stranu kabine i bili spremni. Kad su ušli u prinčevu kabinu udari ih jak miris tamjana. Princ Leoc je sjedio u svom naslonjaču i pregledavao kartu.
„Gospodaru.“ Zazove ga Krut i Leoc podigne glavu te istog treba ostavi kartu kad ih je ugledao te zaobiđe stol.
„Ah Kapetane drago mi je da ste došli. Razmišljao sam da vas pozovem što prije da se dogovorimo.“ I pruži mu ruku uz smješak.
Stulid klekne na jedno koljeno te se predstavi.
„ Prinče Leoc zadovoljstvo mi je biti prisutan na vašem brodu. Moje ime je Mar'Stulid,Kapetan Kraljevskog Galijuna „Stu Vanka“.“ Kad se predstavio prihvati stisak ruke princa koji je bio čvrst i brz.
„U mojoj pratnji je Kapetan Dorzita, Dorta.“ Dorta se nakloni držeći desnu ruku preko lijevog ramena. Leocu to nije promaklo i baci pogled prema Kurtu koji je stajao mirno. „Nadam se da se ne ljutite stacionirao sam deset Dorzita na vaš brod radi sigurnosti pa bih molio da im osigurate prostor gdje će se moći odmorati tokom putovanja.“
„Naravno naravno. Mislim da je to već i riješeno ako se ne varam.“ I pogleda prema Kurtu koji samo kimne glavom. Stulid je bio impresioniran organiziranošću prinčeve posade a najviše njegovim prvim čovjekom.
Leoc pokaže kapetanu rukom na stolac ispred njegova stola i vrati se u svoj naslonjač. Kurt zauzme položaj uz rub stola dok je Dorta zauzeo poziciju lijevo od vrata uz veliki prozor.
Poput blizanaca. –pomisli Stulid.
„Čini se da oba naša čovjeka imaju sigurnost na prvom mjesto.“ Reče Leoc uz smješak. Stulid je bio iznenađen činjenicom da su razmišljali o istoj stvari.
Leoc je preklopio ruke na stolu i promatrao kapetana. Bio je njegove visine ali robusniji i jače građe. Njegova odjeća je bila jednostavna kao i kod Diakillia osim razlike u remenu. Imao je preplanuli ten. Nije nosio bradu kao većina Kapetana što je bilo razumljivo jer je bio u ranim tridesetima. Imao je kratku crnu kosu i smeđe oči.
„Prijeći ću odmah na stvar Kapetane jer sam osoba koja nevoli gubiti vrijeme. Za ovaj put moja 3 broda bi bila sasvim dovoljna ali opreza nikad dosta s obzirom da idemo na sjever. Ako je to u redu s vama želio bih da držite galijuna na nekih pola milje udaljenosti . Zadnje što želim privući je pozornost da plovim u pratnji ratnog galijuna. Moje brodove poznaju dobro jer sam često trgovao ali galijun bi mogao dati drugačiju sliku promatraču.“ I pričeka.
„Shvaćam što želite reći Prinče. Samo moram znati točno rutu na kojoj ćemo ploviti da znam i sam neke pripreme napraviti.“ I izvadi kartu koju je ponio sa sobom te ju stavi na stol.
„Molim vas kapetane zovite me Leoc.“ Pogleda kartu i pokaže prstom. „Prvo idemo do otočja koje se nalazi na 2 dana plovidbe. Tu moram obaviti malu trgovinu te se riješiti suvišnog tereta. Nakon toga plovimo prema otoku Wodin gdje je moj brat. Tu ćemo se zadržat neko vrijeme dok ne preuzmemo određeni teret. Za daljnji tijek putovanja ću vas izvijestiti na Wodinu. Kako je to naš otok možemo pristati skupa u luku bez bojazni.“ Pogledao je Stulida koji je imao zamišljen pogled na licu a njegove oči su bile fokusirane na sjever. Pogledao je Leoca koji samo lagano kimne. Stulid izdahne tiho te otpije gutljaj vina koje je u međuvremenu Kurt natočio obojici.
„na wodinu ću morati obnoviti zalihe. Ako je to u redu držao bih razmak jednu milju i stacionirao na vaš brod jos deset ljudi?“ te skupi kartu.
„Dogovoreno Kapetane.“ I pruži mu ruku.
„Molim vas zovite me Stulid.“
„U redu onda Stulide nadam se da će te mi se pridružiti na večeri.“ I krenu prema stolu gdje je par sluga krenulo s postavljanjem hrane. „ I vi isto Dorta.“
„Naravno.“ Uzvrati Stulid a Dorta samo kimne glavom.


*********************************************************************************

Amarat nije više znala koliko dugo su putovali. Bila je prašnjava a kupku nije vidjela već par dana. Nosila je jednostavne zelene jahačke hlače,košulju koja ju je grebala po tijelu i debeli ogrtač. Osjećala je kako joj se sklapaju oči dok je gledala kako ispred nje Karasu jaše u jednoličnom kasu. U trenutku kad su joj se već počele sklapati oči osjeti promjenu u zraku i nježna ruka je lagano prodrma.
„Kraljice pogledajte ispred sebe.“ Začuje Karasov glas. S mukom je otvorila oči i istog treba se razbudila te potjerala konja u kas. Ispred nje nalazila se plaža i plavo more dokle joj je pogled sezao. Skočila je brzo s konja odbacila ogrtač i skočila u more. Svježina koju je osjetila ju je preporodila. Čula je kako Blackey i Whitey uskaču u more za njom u svojem vučjem obličju. Svima im je trebalo osvježenje.
Pogledala je desno i vidjela je maleno ribarsko mjesto s par kuća. Napokon su došli do Niśa odakle će moći dalje za Wodin. Zamahnula je snažno glavom i otpustila kosu iz kopče te još jednom zaronila u hladnu vodu. Sad nije željela razmišljati o ničem drugom. Blackey i Whitey su izašli van i čekali da im se pridruži. Sjela je na topli pijesak i gledala sunce koje je zalazilo.
„Spremni moja Kraljice?“ upita Karasu.
Amarat kimne glavom i uspne se na konja. Zaogrnula se te krenuše brzo prema selu....

Leoc je šutio cijelim putem dok se nosiljka spuštala do malene lučice gdje je bio smješten „Crni Vjetar“. Kroz njegovu glavu se motalo tisuću misli ali većina su bile tipične stvari oko kojih je brinuo kad je kretao na neko putovanje. Briga o namirnicama na brodu,stanju posade,njihovom zdravlju te stanju samih brodova jer su mu bili važni koliko i sama posada. I sad je kao i svaki put za svoj osobni brod uzimao „Crni Vjetar“ jer je to bio najbrži brod u njegovom arsenalu ali i najizdržljiviji i donekle izmjenjen od standardnih brodova. Posada je bila probrana i potrudio se da dobije najbolju izobrazbu i svim aspektima pomorstva,trgovine i diplomacije. Moglo se reći da posjeduje jednu od najučenijih i najodanijih posada u cijelom Morhindu. Posadu od koje je najjača bila upravo ona čiji je glavni kapetan bio u kamenoj palači na kraju drvenog mola i početku obale. Došao je do drvenih dvokrilnih vrata koja su čuvala 2 Dorkita prekriženih kopalja. Pokazao im je svoj prsten i pečat na očevom pismu te ga puste unutra.
Leoc je oduvijek znao da Kapetani očeve vojske imaju pravo na privatne palače i čuo je da su ih mnogi bogato uredili ali čini se da Kapetan Brodovlja o tome nije mario. Sav namještaj je bio izabran s odeđenim ciljem da popuni određeni prostor i nije ga bilo previše. Pričekao je u predvorju dok ga Dorkit nije uveo u prostranu radnu sobu s nešto polica i običnim stolom za kojim je sjedio Kapetan Brodovlja, Mar'Diakilli. Diakilli je imao oko 50-tak godina i za svoje godine bio je još uvijek u naponu snage.Bio je jak i mišićav i dosta visok. Njegova kosa svezana u kratak rep vec je posijedila ali brada je bila jos uvijek gusta i crna. Njegovo lice je bilo naborano od sunca i mrštenja a guste obrve su se nadvile nad crne oči. Između požutjelih zubi držao je lulu iz koje se dizao sivkasto-plavkasti dim. Nosio je odoru Kapetana koja je bila veoma jednostavna. Plave hlače od lagane svile i bijela tunika do koljena koja je bila opasana zlatnim remenom. Zlatni remen je predstavljao njegov rank Kapetana. Tanki plavi konopac koji je išao od lijevog ramena i završavao na remenu je označavao more i samim tim njegovu poziciju kao Kapetana Brodovlja.
Leoc se duboko nakloni i priđe bliže njegovom stolu te mu preda pismo svog oca. Diakilli je uzeo pismo, razbio pečat i na brzinu prelezio preko sadržaja. Leoc je vidio kako mu se oči šire dok je po drugi pa treći put čitao redak pri sredini pisma. Kad je napokon završio pogleda Leoca i upita ga snažnim glasom koji je odzvanjao skoro pa praznom radnom sobom.
„Jeste li pročitali ovo pismo prinče?“ i osloni se od stol sijevajući očima. Leoc je imao osjećaj da je na ispitivanju.
„Nisam imao tu čast Kapetane.“ I odmakne se korak nazad. Diakilli i Kurt primjetiše to u isti tren.
„Onda pročitajte pismo ovdje na glas.“ Te mu pruži pismo dok je ustajao iz svog stolca i stane pred njega palcem gurajući nešto u lulu.
Leoc proguta pljuvačku i pročisti grlo.
„ Dragi moj prijatelju Diakilli. Imao si pravo u vezi one oklade prije tjedan dana. Snigl je pogodio brod na 200 metara .
Ali čini se da je varao. Upotrijebio je poluprazno tane i jači barut tako da oklada od 2000 dragulja ipak ide tebi. Shvaćaš da je sada na tebi red da dokažeš da je moguće ostvariti taj pogodak sa 200 metara s punim tanetom i standardnim barutom. Za dragulje će se pobrinuti Leoc znam da uvijek nosi sa sobom.

p.s. odredi jedan galijun sa kompletnom posadom iz hangara za Leoca kao pratnju na njegovom putovanju i odredi jednog od svojih najpouzdanijih ljudi na brod.
Vladar“

Leoc je progutao slinu i pogledao Diakillia koji je držao ispruženu golemu šaku.
„Moji dragulji prinče. Ako se ne varam 2000 je u pitanju.“ Leoc zakoluta očima a Kurt pokuša prikriti smijeh. Dok je vadio vrećicu s draguljima Leoc je znao da će ga otac ovako nasamariti. Kralj nikad nije volio sam plaćati svoje oklade a znao je da Leoc ima dragulje uz sebe. Izvadio je dragulj koji je zauzimao polovicu njegove šake i smjestio ga u Kapetanovu šaku. Razlika je bila velika. U kapetanovoj ruci taj dragulj je izgledao tako maleno. Leoc promrlja nešto a kapetan uz osmjeh na licu spremi dragulj u vlastitu torbicu.
„Brod koji je vaš Otac zatražio je spreman prinče. Čekat će vas na izlazu kod Kula. Kapetanu je zapovijeđeno da prati vaše upute ali ako vaše zapovijedi dovedu u opasnost brod ima pravo odbiti zapovijed i za to mu možemo suditi samo ja i Vladar. Brod koji ste dobili je „Stu Vanka“ i to je jedan od brodova iz Vladareve osobne pratnje. Brod posjeduje 150 topova te 5 velkih topova specijaliziranih za probijanje ali o tome vas neću zamarati. Na brodu je oko 50 mornara te 200 Dorzita koji su izdvojeni iz Vladareve osobne garde. Zapovjednik je jedan od mojih osobnih zapovjednika, Mar'Stulid. Pa ako je to sve molim vas da me ispričate moram reorganizirati brodovlje.“ I nakloni se te se vrati na svoj stolac papirima. Leoc i Kurt se nakloniše i izađoše iz prostorije. Kapetan je očito bio od osoba koje nevole gubiti vrijeme.
Leoc je cijelim putem do „Crnog Vjetra“ razmišljao o svemu i u glavi reorganizirao plan. Morat će kad isplove pozvati Kurta i Stulida na dogovor oko putovanja i kako će reagirati u kojoj situaciji. Nije htio da itko zna da ga tako jak brod prati pa je bilo bolje da ih drži na određenoj udaljenosti. Ali najviše od sveg njegovu maštu je zagolicala činjenica da na brodu putuje i 200 Dorzita koji su sačinjavali očevu osobnu stražu. Dorziti su u cijelom Morhindu a i na poznatim kontinentima bili poznati kao najuvježbanija i discipliranija vojska. Trenirani u mnogim vještinama u mnogo su se slučajeva specijalizirali za odeđeno oružje. Iako to nije bila zastrašujuća činjenica ono što je strašilo ljude je bila činjenica da su većinu svojih pobjeda dobili borbom golih ruku a u rijetkim slučajevima su koristili specijalizirana oružja. Standardno oružje svih je bila duga mačeta i s njom su svi bili eksperti ali rijetko kad bi ih koristili. Na bojištu njihova pojava je bila zastrašujuća. Naime preko cijelog tijela nosili su bijelu tuniku koja im je pokrivala oklop. Nikome nije bilo jasno čemu bijele tunike na bojištu ali odgovor je došao nakon bitke. Na bojištima punim mrtvih tijela neprijatelja tunike Dorzita su bile vječno bijele. Sama ta činjenica je govorila o njihovoj učinkovitosti kao vojnicima. Leoc osjeti trnce kako mu prolaze leđima kad se sjeti priča ali i samih borbi koje je gledao u očevom Trnovitom vrtu gdje su se svake godine održavale borbe Dorzita.
Leoc ubrza korak kad se sjetio svih prizora koji su mu utjerali strah prema tim ratnicima i uskoro se nađe na „Crnom Vjetru“. Za samo par minuta brod je razvio jedra i jurio prema kulama gdje ih je čekao „Stu Vanka“. Tih i ubojit poput zvijeri koje je skrivao u svojoj utrobi. Leoc ostavi Kurta koji je dijelio zapovijedi na palubi i uputi se u svoje odaje. Trebao je smisliti novi plan i za to je trebao mir. Natočio si je čašu crvenog vina i gledao kroz velki prozor prema istoku i svojim otocima. Otpio je gutljaj i onda iskapio čašu. Vrijedilo je puno više nego se nadao. Duboko u sebi je to znao ali u istom trenutku osjeti hladnu ruku straha. Natoči si i drugu čašu te ju isprazni brže od prve.
„Vrijedilo je.“ Ponovi ali ovaj put na glas...

U prošlom sam dijelu neke stvari izmijenio...

Morhind je bio najmanji kontinent koji je postojao u poznatom svijetu ali također i najveća brodska sila. Morhindski brodovi su bili jedni od najboljih i najkvalitetnijih. Prevaljivali su velikom brzinom velika mora i bili veoma pokretni. Dobro su savladavali olujno vrijeme i stoga su Morhinđani došli na glas kao jedni od najvrsnijih brodograditelja ali i pomoraca. Kako su jedini imali velike brodove sposobne prenijeti velike količine robe,ljudi i stoke uspostavili su najbrže i najsigurnije trgovačke rute i tako postali uz brodsku velesilu i trgovačka velesila. Glavno središte ove trgovine je bilo u Gradu 1000 palača koje se smjestilo u najvećoj prirodnoj luci na južnom dijelu kontinenta. Grad koji je malogdje postojao jer se protezao na prostoru većem od 310 milja. Grad 1000 palača je bio grad koji je svakim danom rastao sve više i više. Originalnog imena grada su se sjećali još jedino stari pomorci ili učeni ljudi koji su predavali u nekim učilištima diljem grada i kontinenta. Na cijelom Morhindu postojalo je oko 30 brodogradilišta od čega je 20 otpadalo na Grad 1000 palača. Ono što je bilo specifično jest to što se svako brodogradilište specijaliziralo za određene vrste brodova. Svih 20 brodogradilišta u Gradu je proizvodilo samo ratne brodove jer su najlakše bili zaštićeni u njegovom zaljevu koje je imalo oblik polumjeseca. Ostala brodogradilišta su proizvodila trgovačke brodove i brodove za prijevoz robe,vojnika i stoke. Gledajući sa pučine gradom su dominirali jarboli s mnogih brodova usidrenih u njegovoj luki i uvali ali došavši bliže čovjek primjeti i druge stvari. Karakteristika građevina je bila ta što su sve imale kupole umjesto ravnih ili kosih krovova. Mnogi pomorci su grad i zvali Grad Duginih Boja. Razni kvartovi unutar grada bili su obojani u određene boje. Tako je najveći dio zauzimao Zeleni Kvart koji se sastojao od tržnice. Bila je to jedna od tri tržnice koje su se nalazile u samom gradu ali bila je ujedno jedna od najvećih. Protezala se dužinom od 6 milja istočom stranom grada i bila je smještena ispod litice na čijem se vrhu nalazila palača Vladara. Na njenom kraju se nastavljala luka koja je mogla odjednom primiti preko 40 trgovačkih brodova što manjih što većih. Na tržnici Zelenog Kvarta standardna roba su bile tkanine,odjeća iz dalekih zemalja ali također i voće i povrće koje su brodovi svakodnevno dovozili i odvozili. Na Zeleni Kvart nastavljao se Plavi Kvart koji se specijalizirao za prodaju i kupovinu hrane bilo to mesa,zitarica ili nečeg trećeg. Kao i prethodni i ovaj je kvart imao svoju luku i svi brodovi su već znali pravilo gdje će koji pristati jer se znalo kakav teret prevoze. Iako je bio po veličini najmanji od 3 Kvarta uz more Crveni kvart je bio jedan od najvažnijih i najčuvanijih. Crveni Kvart je bilo područje brodogradilišta. Moglo se reći da je to bilo središte za kupnju ili nabavu ratne opreme. Sva brodogradilišta su bila povezana i brodovi su se proizvodili planski kroz svako brodogradilište. Također ako je kupcu ili osobi koja je htjela iznajmiti brodove trebalo oružje i to se moglo nabaviti u Crvenom Kvartu. U samom Kvartu je postojala i Crna palača. Mjesto gdje se mogla nabaviti vojska po niskoj cijeni a često se jedan dio davao kao poklon ako je bilo kupljeno više brodova. U Gradu je vladalo pravilo svaki brod je dobar ali samo ako ima pravu posadu.
Razmještaj Zelenog,Plavog,Crvenog i Crne palače je bio tik uz more. To je ujedno bio i način zaštite jer su sve građevine imale visoke i čvrste zidine. Nakon njih ostatak grada je također bio podijeljen u boje ili nijanse nekih boja. Prevladavale su žuta,bijela, ljubičasta i nijanse boja. Područje Bijelog Kvarta bilo je također poznato i pod nazivom Kvart Učenjaka ili Kvart Znanja jer su se tu nalazila većina učilišta, školi i knjižnica. Jer Grad je davao svijetu i jedne od najboljih pomoraca,trgovaca i kapetana ali isto tako i jedne od najučinkovitijih vojski. Barem što se tiče pomorskih bitaka ali nitko nije želio riskirati i iskušavati ih na kopnu.
„Crni Vjetar“ je lagano klizio uvalom prema privatnoj luci koja je bila rezervirana samo za Vladarevu upotrebu i njegove obitelji. Nije volio dolaziti u Grad jer je morao poštivati tradiciju i na ulazu u uvalu dati znak svojim prstenom koji je bio poklon njegova oca. Svi u obitelji nosili su taj prsten i on im je omogućavao pristup unutar grada bez kontrola na Kulama. Kule su bile ideja njegovog oca i pokazale su se kao dostojan simbol snage. Podignute na 2 kraja uvale visoke preko 30 metara čvrsto su čuvale ulaz. Između njih su bili razvučeni lanci koji su sezali do dna. Na vrhu svake Kule nalazilo se 12 topova i svakih 2 kata se nalazilo isto toliko. Imale su svoje male luke u kojima su bile 4 velika galijuna veća čak i od njegovih a za njega se govorilo da ima najjače brodove. Svaki od galijuna je imao umjesto standardnih 120 topova 150 topova i broj posade je bio smanjen. Njihova oplata i trup su bili konstruirani tako da je oko 100 topova moglo biti istodobno na jednoj strani broda bez da remeti njegovu ravnotezu. To je definitivno bio strahopoštovanja vrijedan prizor za neprijatelja i nitko se do sada nije usudio ići na juriš na 400 topova. Neke glasine su govorile da Vladar posjedu je do 50 takvih brodova ali to nikad nije bilo potvrđeno.

Leoc je nemirno poskakivao s noge na nogu dok se nosiljka kretala uz rub litice prema Vladarevoj Palači. Nikad nije volio ići u posjet svom ocu ali trebao je od njega slobodne ruke ako bi zapao u probleme. Naravno bio je to i jedan vid osiguranja ako mu se što dogodi da njegov otac nebude ucjenjivan jer Leoc nije volio biti dužan ništa tom starcu. Kurt kao i uvijek ga je pratio i samo cimao glavom lijevo-desno na njegov nemir. Kad se nosiljka napokon zaustavila Leoc je izlezio iz nje poput strijele. Prošao je kroz perivoj ruža i mirisnog cvijeća i zaputio se u ljetni vrt. Znao je da njegov otac voli riješavati većinu poslova u vrtovima kad je lijepo vrijeme. A danas je bio takav dan.
Kad je ušao u vrt zastao je trenutak na ulazu i pogledao bolje svog oca. Iako je govorio za njega da je starac to nije bilo točno. Vladar je bio u ranim pedesetim godinama i oličenje snage. Bio je mišićav i vitak. Njegova kosa je bila do ramena ali on ju je nosio raspuštenu.Brada mu je bila uredno podšišana i zauljena. On nije mario toliko za nakit kao Leoc. Nosio je samo zlatni lanac oko vrata na kojem je bio simbol Morhinda i koji je davao do znanja da je on Vladar. Sjedio je u svom stolcu i listao papire liznuvši palac svako malo dok ih je okretao. Leoc pomisli kako u njegovim masivnim šakama ti papiri izgledaju krhko ali Vladar je bio zadubljen duboko u štivo. Nosio je lagane hlače od svile kao i Leoc a ispod majice od platna nosio je svoj oklop. Leoc se nije sjećao da ga je ikad vidio izvan tog oklopa. Mnogi kažu da je i spavao u njemu.
„Koji čudan starac.“ – pomisli Leoc i kao da je Vladar to osjetio okrene glavu prema njemu. Na namrštenom licu odjednom zasja osmjeh i pokaže bijele zube u kontrastu sa njegovom crnom bradom i preplanulom puti.
„Leoče momče!“ – uskliknu i skoči iz svog stolca te ga primi u zagrljaj. Leoc je zaboravio koliko je otac jak dok nije počeo gubiti dah.„Oče..moram..disati.“ i stane ga tapkati po ramenu da ga pusti.
„Oh oprosti momče. Malo sam se zanio. Ali tako rijetko mi dolaziš u posjet da moram iskoristiti svaki trenutak.“ I povuče ga za stol te makne papire na travu. „Dobio sam prekrasnu berbu vina od naših južnjačkih prijatelja. Moraš probati.“ I nalije mu čašu crnog vina.
Leoc pomiriše,pogleda boju i uzme gutljaj vina te ispljune. „Stvarno nije loše.“ – te iskapi čašu koju mu otac napuni do vrha čim ju je spustio nazad na stolić. „Pa što tebe dovodi na Morhind momče? Znam kako nevoliš ovo mjesto .“ i gromoglasno se nasmije. Kad je primjetio Kurta na ulazu mahne mu rukom da im se pridruži na čašicu ali Kurt se samo nakloni davši do znanja da je zahvalan ali da nesmije.
„Vidim da je Kurt još uvijek isti. No sinko pričaj. „ i napuni im čaše te iskapi svoju istog trena.
„ Pa oče stvar je malo zamršena. Moram se hitno uputiti na sjever.“ I zažali što je to rekao dok je Vladar ispijao vino jer je prolio sve po stolu.
„MOLIM??!! Leoče ti znaš kakvi su moji stavovi prema putovanjima na sjever. „ i obriše bradu rukom.
„Oče znaš i sam da nebih išao tamo da nemoram. Ali u pitanju je vračanje duga. A ti dobro znaš da je nama, obitelji 'Esur, to najvažnije. To si nas učio odmalena. Ako ne mene onda moju braću ali Kurt mi je to dobro objasnio i znam da je to načelo naše kulture.“ I smireno ga nastavi gledati u oči dok je kralj točio novu čašu vina.
„ Pretpostavljam da od mene želiš nešto.“- upita ga nakon što je ispio čašu.
„Da. Želim jednog od tvojih galijuna da me prati na tom putovanju i ako je moguće da je potpuno opremljen s posadom.“ Pričekao je trenutak kad Vladar nije reagirao nastavio je dalje.“ Naravno brod bi stajao na sigurnoj udaljenosti od moje flote i uskočio bi kad bi zatrebala pomoć. Moja 3 broda mogu riješiti većinu stvari sama ali želim si osigurati leđa.“ I pričeka.
Kralj je uzeo komad papira s trave i nešto napisao na njega te voskom ostavio svoje pečat. „Uzmi ovo i daj mom kapetanu. On će ti dodijeliti brod i moju osobnu posadu.“ I pogleda ga duboko u oči. „ Momče sad ja od tebe želim jednu uslugu.“
„Reci oče.“ I uzme papir jednom rukom i pričeka da Vladar pusti svoj kraj.
„Vrati se živ. Previše me podsjećaš na svoju majku u svemu. Uostalom sina poput tebe čovjek dobije ili ga Sudbina ne posluži.“ I rukom mu uhvati obraz. Leoc osjeti kako crveni te brzo ustane.
„Hvala ti puno Oče. Obećajem da ću se vratiti nazad.“ Vladar se samo nasmiješi i otprati ga rukom.
Kad je došao do izlaza iz vrta okrene se i upita ga. „Oče da li je istina da imas više od 50 svojih galijuna?“ i pričeka odgovor. Vladar se samo nasmiješi i okrene se nazad papirima.
Leoc slegne ramenima i da Kurti znak da ga prati kad začuje očev glas. „ Imam ih deseterostruko.“ I glasno se nasmije. Iako nije zastao Leoc osjeti kako mu trnci prolaze niz leđa dok je njegov mozak prihvaćao tu informaciju.

Stajao je na vrhu pramca i drzao desnu nogu na ogradi. Njegova duga crna kosa bila je spletena i padala mu je slobodno niz leđa. Jedan dio je omotao oko tjemena. Nosio je lagane svilene hlače koje su bile skupljene oko gležnjeva a na njih su se nastavljale lagane mokasine. Nosio je kratki prsluk koji mu je otkrivao mišićave ruke a njegove maslinaste oči probijale su duboko u plavetnilo. Bio je preplanule puti dijelom što je većinu vremena provodio na otvorenom moru ali I zbog svojih korjena. Oko zapešća je nosio široke narukvice od zlata i laganog metala. Ma palcu je imao safirni prsten koji je bio poklon jednog vladara. Oko vrata je imao malenu kožnu torbicu čiji sadržaj nitko nije znao. Brod je lagano i bez napora sjekao more. Još malo pa će ugledati svoju luku i odmoriti do sljedećeg putovanja. Morski galebovi kružili su oko jarbola i budili posadu svojim krikovima. Pogledao je prema gore u plavo nebo i vratio pogled na more. Plavetnilo dokle je pogled sezao je bilo ono što ga je smirivalo. Brod je skrenuo desno za par stupnjeva i osjeti kako struja mijenja brzinu broda. Znao je da je to potrebno za prolaz kroz Kanal Dort'saari. Njegov sestrinski brod također je uhvatio struju i sad ih je pratio na sigurnoj udaljenosti. Dok su prolazili pokraj četiri otoka koje je posjedovao licem mu prođe osmjeh. Bilo je lijepo posjedovati nešto i znati da radiš dobru stvar za stanovnike tog otoka. Dok su prolazili kroz vrata zadnja sva otoka iza sebe začuje korake. Znao je tko je iza njega ali nije se okretao. Čekao je da mu se na obzoru pojavi cilj. Njegov otok i njegov grad bijelih zidina. Grad koji je izgradio sa svojim ljudima i grad na kojem su mu svi zavidili. Razlog zbog kojeg je stajao na pramcu je bio taj što je čekao trenutak za signal svjetiljke. Kad je došao na određenu udaljenost lagano je zamahnuo svjetiljkom lijevo –desno-lijevo- desno i ostavio ju desno. Uskoro iz kule zaljeva koji je bio zaštićen visokim vratima dobije isti takav signal i vrata se počeše otvarati. Čuo je iza sebe mornare koji su se penjali po jarbolima i skupljali jedra,privezivali ih i pripremali konopce i sve ostalo za pristanak u luku.
Kad je prošao vrata zaljeva koja su dosezala visinu od 20 metera pred njim se ponovo ukaže prizor koji mu je uvijek tjerao suze na oči. Grad sav u bijelom kamenu,pravilnih ulica, velikih tržnica. Grad koji se širio u brdašce gdje je dominirala mala palača u kojoj je on vladao. Vidio je djecu kako trče obalom sretna i kako se igraju s drvenim mačevima.Pokupio je svoj široki mač i iza sebe ugledao svog prvog oficira, prvog zapovjednika i osobu koja je oduvijek bila uz njega poput njegove sjene. Na licu mu je još bio izraz sreće.
„Još uvijek imate istu reakciju kad se vratimo u Beyazsekir,gospodaru. Iako to cinimo vec zadnjih 5 godina. Mislim da je vrijeme da se već naviknete da je ovo vaše.“ I nasmiješi se otkrivajući požutjele zube iza guste brade.

Pogledao ga je i nije mogao a da se ne nasmiješi. Dobri stari Kurt je bio uz njega odkako se rodio. Bio je njegov učitelj i prijatelj a u mnogo navrata i očinska figura. Bilo je logično da ga proglasi svojom desnom rukom ako ne zbog ljubavi prema njemu onda zbog sposobnosti koju je Kurt'eski pokazivao u navigaciji,borbi,pregovaranju i svim ostalim aspektima diplomacije.
„Znaš i sam učitelju da je ovo moje najveće postignuće. Ovo je bilo ono za čim sam žudio i što je bio cilj mog rođenja. Ovim sam dokazao da sam iznad njih.“ I krene prema obali. Kurt ga je gledao i samo kimao glavom. Nakon toliko godina učenja tek je sad vjerovao da je onaj maleni žgoljavi dječak izrastao u pravog vladara. Njegova duga crna kosa je zveckala od malenih zvoncica koje je imao svezane po cijeloj pletenici sarenim vrpcama.

Dok je sišao na obalu kod ljestava se već skupilo dosta djece koja su čekala na poklone koje im je on uvijek davao. Dok se spuštao uzeo je vreću koju je pripremio prije dolaska i sad ju je spuštao na dvene daske pristaništa.
„Prinče Leoc što si nam donio ovog puta?“ vikala su djeca u isti glas.

„ Ah ovaj put imam nešto posebno za sve vas. Morate obećati da će te se brinuti o njima . U redu Shamu?“ i pogleda dječaka od 6 godina koji je samo kimnuo glavom uz osmjeh.
Polako je izvukao kavez u kojem se nalazilo dvadesetak bijelih egzota mačića.
„Ovo su cijenjene egzote sa otoka Furis.legenda kaže da donose sreću svojim vlasnicima. Želim da se dobro brinete za njih i udomite preostale mačiće. Ja sam ih dobio na poklon za vas.“ I otvori vrata kaveza a malene ruke brzo pokupiše mačiće i nestanu prema kučama.
„Zar je bilo mudro dati sve mačiće djeci gospodaru? Ipak vas je svaki koštao 100 dijamanata.“ Upita ga Kurt kad mu se pridružio na mulu.
„Znaš i sam da mi je njihova sreća važna. A ta cijena je zanemariva. Krenite s istovarom tereta i pripremite galijune i 2 fregate. Isplovljavamo za 2 dana s novim utovarom tereta. I pripremi „Crni Vjetar“ . putovat ću na njemu jer trebam brži brod.“ I krene prema nosilima koja će ga odvesti u njegovu palaču. Kurt se nakloni s jednom rukom preko prsiju. Zazvižnuo je dvaput i mornari su se već bacili na istovar.

Leoc'esur je putovao u svojoj nosiljci skriven iza baldahina i ležao je na mekanim jastucima. Kroz proziru tkaninu gledao je u svoj grad. Grad koji je izgradio sa svojih dvadeset i pet godina. Nitko mu nije vjerovao kad je tvrdio da može pobijediti svoju polubraću i tako osvojiti pravo otoka. Pravo koje je uvedeno u kulturu njegova naroda već generacijama za pobjednika morske bitke. Nitko nije vjerova da će on pobijediti jer je bio sin plesačice i kralja i nije bio zakonit kao ostali sinovi.Uz to je bio i najmlađi od svih sa svojih petnaest godina Njegova ostala braća su imali vrhunske učitelje,kapetane i sve što je bilo na dohvat djeci kralja dok je njega učio Kurt. To je bio razlog više zašto su svi sumljali u njega. Mnogi su ga podcijenjivali i on je to iskoristio. Mnogi stari mornari tvrde da nikad u životu nisu vidjeli ljepšu, neracionalnu i uspješniju morku bitku odo ne koju je on izveo.

Na dan borbe njegova 3 brata su već rasporedili svoje brodove oko otočića i čekali su povoljan vjetar. Kao što su svi očekivali najmlađi brat je krenuo prvi i završio neslavno. Njegove procjene dubine dna,struja i vjetra su ga učinile lakom metom za ostalu dvojicu koji su potopili njegove brodove i zauzeli 3 od 7 brodova. Kad je napokon došao red da se dvojica braće obračunaju u bitci Leoc se pojavio tiho poput sjene nošen vjetrom. Njegove dvije fregate su plovile bok uz bok punih jedara ravno na starijeg brata. Svima je bilo čudno jer nisu primjetili ostale brodove iako su se dvije fregate kretale dosta brzo. Ali to je sve bio trik koji je poslužio svrsi. Kad se približio brodovima svoje braće fregate su se odvojile i otkrile lance po duzini trupa kojim su bile povezane. Kako su išle punim jedrima snaga kojom su udarile u jarbole ostalih brodova učinila je svoje. Tek tada ljudi su primjetili manje brodice kako jure između većih i brzo ih uništavaju praveći rupe u trupu. Njegove 2 fregate služile su kao štit manjim brodicama i trik je poslužio odvraćanju pozornosti na njegove 2 korvete koje su došle s druge strane. Nitko nije progovorio nakon borbe koja je potrajala svega 10 minuta. Leoc nije ostavio niti jedan brod čitavim a izgubio je tri manje brodice i jedan jarbol. Kad su ljudi shvatili da je pobijedio stijenom na kojoj su stajali proširilo se klicanje i vika. Svi su mislili da će Leoc kao nagradu odabrati Kayasaari koji je bio pogodan za život zbog zemlje i uzgoja. Ali Leoc je izabrao 5 malenih otočića koje je spojio u jedno i tu je odlučio ojačati svoj status i stvoriti sebi ugled kao trgovac i pomorac. I sad nakon 10 godina rada, napokon je uživao u gradu koji je bio zaštićen planinama i morem i gdje su svi bili sretni i gdje je Leoc'esur stvorio svoje maleno kraljevstvo. Pogledao je van i na vrhu stupa ugledao vranu. Pozvao je glasnika i poslao po njemu poruku za Kurta.

„Čini se da je naplata nekih dugova napokon došla na red.“ Promrlja si u glavu i krene prema svojim odajama kad je sišao iz nosila u vrtu ruža. Žurno je sredio svoje poslove i osvježio se te se zaputio nazad u luku.

Kad ga je dočekao Kurt samo ga je kratko upitao jesu li brodovi spremni.Kurt kimne glavom i potvrdi.
„Crni Vjetar, Gromovnik i Bjes Mora su već napunjeni s namirnicama i čekaju da se ukrcamo.“
Leoc se popne na brod i da znak rukom da se otvore jedra. U isto vrijeme vrata zaljeva se počnu otvarati.

„Gospodaru ako nije tajna gdje idemo?“ upita ga Kurt kad su došli na otvoreno more.
„Vrijeme je da vratimo 10 godina stari dug učitelju. Vrijeme je da vidimo dal je vrijedilo. Postavi kurs za Morhind za početak. Kasnije ću zadati odredište.“ i nestane u svojim odajama.

Amarat je spavala. Znala je to po smirenom ritmu svog disanja. San je bio ugodan. Potreban. Nije htjela otvoriti oči jer je znala da će vidjeti istu scenu. Glavna dvorana nije bila puna veselih dvorjana, šarene vrpce se nisu spuštale sa stropa kao ni cvrkut egzotičnih ptica. Ne ona je sad dvoranu pamtila na drugačiji način. Ljudska tijela raskomadana, njihova utroba raširena a pod poput jezera krvi. Opojnog i gustog jezera crvene boje. U dvorani su se čuli samo koraci visokih čizama kako se lagano kreću prema njoj. Znala je da će je ubrzo otkriti kako se skriva iza stupa drhteći i grleći svoju lutku. Strah joj se penjao leđima poput pauka po svojo mreži. Polagano ali sigurno sve bliže cilju. U grudima je osjetila tjeskobu i počela je jecati. Koraci su bili na svega metar od nje i mogla je osjetiti vonji smrad raspadnutog trupla. Ruka puna rana uhvatila se za stup. Uskoro se pojavilo i lice njenog oca. Krvavo i iskljucano od vrana . Njegovo tijelo se počelo raspadati a iz rane na prsima ispadali su crvi.
„Bježi.“ Zahroptao je i krenuo rukom prema njenom licu.
„Ne!!!!!!“ zavrištala je i naglo se ustala u sjedeći položaj. Bila je okupana u znoju i teško je disala. Pokušavala je doći do daha kad je začula nepoznati glas.
„Uzmi malo vode. Pomoći će ti da dođeš do daha. To je voda sa ljekovitim travama. Posudica je desno od tebe.“ Pogledala je desno i vidjela leđa osobe koja je stajala uz vatru . Uzela je oprezno posudicu i probala malo. Kad je vidjela da je u redu pohlepno je ispraznila pola posudice.
„Nadam se da si gladna kao što si i žedna.“ Rekao je stranac a na odgovor mu je došao od njezinog trbuha koji je zakrulio. Amarat je bila sigurna da je strančevim licem prošao osmjeh iako je bio okrenut leđima. Kad je malo bolje onjušila zrak shvatila je da stranac sprema meso. Bolje se namjestila na tlu koliko je to bilo moguće iako je sebi u bradu progunđala da ovo ne priliči jednoj kraljici.
Stranac je ustao i Amarat je primjetila da je viši od osobe koja je ubila njenog oca. Kad se sjetila toga tuga joj ponovo obuzme tijelo i suze lagano krenu niz njene obraze. Stranac je mirno stajao pokraj nje dok se neisplače. Kad je napadaj plača polako prestajao spustio se do nje i rukom obrisao obraze.
„Kraljice znam da Vam je sad teško ali morate u ovom trenutku vratiti snagu i sabrati misli. Zato je najbolje da sad pojedete a onda ću Vam objasniti što se događa. Nemojte se umarati sad s tim.“ I pruži joj tanjur s komadom mesa, par malenih rajčica i kriškom kruha. Kad je prihvatila stranac se zaputio s druge strane vatre prema dvjema siluetama koje su joj izmamile još jedan jecaj kad ih je ugledala. Blackey i Whitey su ležali jedan uz drugog a oko njih je bio podignut malen šator. Stranac se spustio do njih i lagano rukom prešao preko rane prvo jednom pa drugom. Amarat je primjetila da Blackey ima desnu šapu što joj je bilo čudno jer je bila otrgnuta.
„Ako te čudi kako to da su im rane zacjelile to je do činjenice da tvoji vukovi imaju posebne moći. Čak i više od svih spiritualnih bića. Moguće da je to i dijelom zbog tvoje krvi kao i činjenica da su oni prvi slučaj duplih čuvara. Ali nemoj si zamarati um tim. Vjerujem da imaš i drugih pitanja koje želiš postaviti. Neka koja se tiču mene a neka onog što se dogodilo u dvorani.“ I dok je govorio stranac je imao cijelo vrijeme kapuljaču preko glave pa Amarat nije mogla procjeniti kako izgleda. Iz glasa je zaključila da je dosta mlad ali to joj nije ništa govorilo.
„ Pa za početak bi mi mogao reći svoje ime.“ I zagrize posljednji komadić mesa. Stranac ustane i zadovljno kimne glavom nakon što je pregledao rane te se uputi prema njoj.
„Moje ime za tvoj jezik bi bilo preteško izgovoriti a i predugo bih ga govorio. U mnogim svijetovima sam poznat po mnogim imenima ali svugdje mi je zajedničko jedno ime. Moja Kraljice možeš me zvati Karassu. „ i duboko se nakloni pred njom. Nakon toga sjedne nasuprot nje ali lice mu je još uvijek bilo u sjeni pa Amarat nije mogla ništa procjeniti. Uzeo je njen tanjur i dodao joj malenu posudu s ljekovitim čajem.
„ Pa za početak Karassu bilo bi lijepo kad bih ti mogla vidjeti lice. Nije mi ugodno pričati s nekim tko skriva svoj identitet. Ne nakon onoga što se dogodilo. I kako si me uopće spasio? Tko si ti ? Zašto si bio u dvorcu? „ rekla je u jednom dahu te otpila malo čaja. Bilo joj je čudno da je tako smirena ali predpostavljala je da je to zbog trava u čaju.
„Puno pitanja odjednom moja Kraljice. Možda bi bilo dobro da krenem od početka. Svoje lice ću pokazati nakon što Vam ispričam cijelu priču. Jer bez početka se nemože shvatiti ovo što ću sad reći. Za početak pretpostavljam da si u dvorcu dobila osnovnu naobrazbu geografkih obilježlja ove zemlje?“- Amarat kimne kratko glavom na što Karassu izvuče kartu iz plašta. Razvukao je kartu između njih i Amarat prepozna u sredini kontinent Gunnlod na kojem se nalazilo njeno kraljevstvo Asgir. Prepoznala je i okolne manje zemlje koje su okruživale njeno kraljevstvo kao i otok Wodin gdje je bila druga kraljevska obitelj koja je držala reputaciju najboljih trgovaca u njihovim vodama. Ali nisu joj bili poznati ostali kontinenti kao kontinent na sjevero-zapadu karte koji je bio dvostruko veći od Gunnloda i svih ostalih.
„ Kontinent na sjevero-zapadu se zove Nilheim i to je kontinent prekriven vječnim ledom i visokim planinama. Putnici kažu da njim vladaju snježni ljudi ,gorostaci i divljaci. Poznato je da su opasni borci i jedni od najiskusnijih kad je u pitanju preživljavanje u zaleđenim predjelima. Njihove vojske su neuvježbane ali brojnošću nadoknađuju tu činjenicu. Priče kažu da rijetko napuštaju svoj kontinent i da su zadnji ratni pohodi bili prije više od 400 godina. Naravno područja uz more su civiliziranija i tu postoji više manjih kraljevstava koja su često napadana od već spomenutih sniježnih ljudi.
Dolje desno nalazi se kontinent koji je zaštićen morskim strujama i do kojeg još ni jedan brod nije prošao. Kontinent Vanheim naroda Vania koji su nepoznanica svima. Neki su mišljenja da su oni stari narod koji je magijom odvojio svoj život od ljudi ali nitko to nije potvrdio. Posjeduju velika znanja i vještine koje su prenijeli ljudima pa ih se poštuje kao neku vrstu bogova.
Lijevo od Vanheima se nalazi posljednji najmanji kontinent Morhind koji nastanjuje morski narod velike reputacije. Legende govore da su Morhindski mornari oplovili sva poznata mora i da ih štiti sam bog mora. Naravno to nikad nije provjereno ali u borbi na moru dobro ih je imati kao saveznike. Jedini su uspjeli proizvesti velike ratne brodove koji mogu prenijeti i preko deset tisuća vojnika i zato im svako manje kraljevstvo plaća velike količine dragog kamenja i zlata.“ Karassu je pričekao da Amarat prihvati sve informacije. Kad je kimnula Karassu nastavi.

hmm nije bas priča kako sam je zamislio.. ispricavam se na ovako sturom rekli bi moji stivu

nedostaje jos puno stvari ali nisam imao volje vise pisati jer me glava uzasno boli... pa nadam se nekom drugom prilikom cu moci napisati malo vise i bolje

eh da neke rijeci su na njemackom.nikad nisam ucio njemacki pa je gramatika vjerojatvno totalno kriva ali oprostite.. kad sam je smislio vidio sam cijelu pricu s njemackim izrazima..

pa uzivajte i nadam se dobrim komentarima


************************************************************************
Zlato goldn
Voda wasser
sunce sonne
srebro silber
željezo eisen
vatra feuer
zemlja erde
kamen stein
grad stadt
bakar kupfer

************************************************************************


Duboko pod zemljom ispod slojeva zemlje,kamena i jakih stijena nalazi se grad nepoznat gornjem svijetu. Grad koji je tu bio vec mnogo milenija zaboravljen od svih,izbrisan iz svih zapisa poznatih čovječanstvu. Tu u najvećoj špilji nalazi se grad čudnog naziva SonnenStadt. Davno u doba kad je dobi to ime grad je bio uistinu i obasjavan sunčevom svjetlošću ali iz nekog razloga sad je bio duboko pod zemljom. Bio je to grad malenih kuća,dvokatnica i pravilnih ulica koje su ga dijelile u malene sektore. Svaki sektor je imao svoj vlastiti trg i mnogo cehovskih radnji i grad se penajo u stožastu konstrukciju. Vrhom te konstrukcije dominirao je dvorac i visoki toranj na čijem se vrhu nalazio dijamant koji je obasjavao grad. Najvažniji dijelovi grada su bila tri najveća sektora koji su držali Kupferstein, Silberstein i Goldnstein obitelji. Bilo je tu preko stotinu obitelji koje su bile članovi cehovskih radnji te one koje su imale posebna zaduženja poput Feuerstein obitelji koja se brinula već generacijama da grad ima potrebnu toplinu za napajanje svojih strojeva kao i za obranu od napada susjednih gradova. Jer SonnenStadt nije bio jedini grad u podzemlju. Ali pričajući o svim obiteljima bi potrajalo dosta dugo a ova priča je fokusirana na dva člana obitelji Wasserstein, starijeg Majstora Gunterga Wassersteina i njegovog sina i šegrta Fridricha Wassersteina.
Zadatak obitelji Wasserstein je od davina bio kao i što im prezime govori vezan uz vodu. Generacijama je njihov ceh se brinuo o količinama vode u gradu i primjeni te vode.Imali su mali mlin i kotao na sjevernom dijelu grada gdje je izbijala podzemna rijeka i tu su preusmjeravali jedan tok rijeke te je zagrijavali i slali dugim cijevima u grad. Najviše posla je bilo zapravo oko loženja peći što je zahtjevalo puno radno vrijeme i obitelj Wasserstein je taj posao obavljala besprijekorno.
„Fridrich Hilman Wasserstein !!!“ izderao se Gunt ispred ložišta. Frid je znao da je u nevolji čim je njegov otac izgovorio cijelo ime koje je koristio samo u slučajevima kad bi ovaj napravio nešto stvarno loše.
„Da oče.“ Rekao je dok je glavom provirivao iznad glavne cijevi. „Nešto nije u redu?“
„Dovlači svoje dupe ovdje istog trena. I da si mi smjesta objasnio zašto si napunio peć do vrha ugljenom?“ Gunt je stajao prekriženih ruku preko masivnih prsta. Gunt je uvijek izazivao strah u Fridu iako mu je bio otac. Iako je bio rase patuljka bio je masivniji od svih svoje vrste. Njegova ramena i prsa su bili masivni i mišićavi. Oko pasa je imao široki pojas koji je držao njegovu pregaču za zaštitu od plamena koja je bila izvezena od sitnih metalnih krugova. Na nogama je imao metalne čizme u kojima je inače bilo teško hodati ali on očito nije imao problema u tome. Hlače su mu bile zagasito smeđe boje . Preko prsa nije imao ništa jer je uvijek govorio da mu smeta znoj. Iako je postojala opasnost da mu se brada zapali on je svoju dugu brončanu bradu spleo u više pletenica i pustio ju da pada preko trbuha. U lijevom uhu je imao veliku naušnicu s kamenom koji je označavao njegovu poziciju u cehu. Gunt je trenutačno imao 4 kamenčića od 5 što ga je moglo brzo dovesti do vođe Wasserstein Ceha ali on je uvijek govorio da to treba prepustiti pametnijim ljudima . Za sebe je uvijek govorio da je on patuljak za rad. Na zapešćima je imao dvije metalne narukvice koje su činile njegove žile još masivnijim. Streljao je Frida svojim smeđim očima sad krutim i neumoljivim ali inače veoma blagim. Vidio jekako mu se gornja usnica trza jer mu je brk plesao. Gunt podigne obrvu u iščekivanju odgovora.
„Još uvijek čekam, Fridriche Hilmane Wassersteinu,na odgovor!“ i pomakne se korak bliže.
„Pa oče htio sam da danas ubrzamo posao jer je Majka rekla da danas dođemo ranije doma. Ipak je danas tvoj 270 rođendan a znaš kakva je majka kad kasnimo.“ I pogleda u peć gdje je vatra buktala.
Gunt je uzmaknuo za korak i pozorno pogledao svog sina. Imao je mali pravo kad je to rekao. Jedina osoba koje se Gunt bojao je bila njegova žena Getruda. Gunt je bio s njom sretan već 250 godina i uvijek je znao da nevoli kad se kasni na objede. Pogotovo kad je u pitanju gozba koju radi za slavlja. Gunt je u zaboravio da je danas njegov rođendan. Ako bi se njega pitalo on nebi ni pomislio da je danas njegov 270 rođendan. Još se uvijek osjećao kao stogodišnjak. Pogledao je opet svog najmlađeg sina i duboko izdahnuo. Svi njegovi sinovi su do svoje 20 godine već bili poput njega.Jaki i snažni i s jakim karakterom. Ali Fridrich, njegov 15. sin nije bio takav. Provodio je dosta vremena kod velikog Učenjaka i proučavao knjige i vrste kamena i metala. Svi Cehovi su govorili da je to izadja vlastitog Ceha ali Gunt to nije vidio tako. On je znao da će njegov sin daleko dogurati u izučavanju kamena i metala. Fridrich je bio malenog rasta čak i za patuljka i veseljak. Nije imao razivjene mišiće ali zato je to nadoknađivao pameću. Imao je bistre plave oči koje je naslijedio od majke iako je ta boja bila neobična kod patuljaka.
Gunt pokupi svoju posudu za ručak i spusti lagano ruku na Fridovo rame.
„U redu sinko. Ako si to napravio za mene i za svoju majku. Obojica znamo kakva je kad se naljuti.“ I nasmiju se obojica. U tom im trenutku prođe scena kad je Hubert,Fridov 4. Brat zakasnio na vlastiti rođendan. Getruda ga je vitlala preko sobe dobrih deset minuta i na kraju ga je onesvijestila na pola sata a s njim je nokautirala i Gunta kao i trojicu svojih drugih sinova koji su je pokušali spriječiti. Tada su shvatili da nije baš pametno kasniti. Gunt podigne pogled i ugleda svoju smjenu. Pogledao je Frida i osmjeh mu prijeđe preko zamazanog lica. Mali je stvarno mislio na sve pomisli. Udari Frida jednom po leđima na što ovaj posrne i krene prema Cehu Wasserstein obitelji smijući se gromno.

****************************************************************************


hvala..

Ponekad se pitam zasto si zakompliciram zivot pisuci ove stvari. kao ova prica. Zasto sam isao s Francuskim rijecima uopce mi nije jasno. ali valjda sam razmisljao da ce dati neki ugodaj.

i da ovaj put nisam sasvim zadovaoljan opisima...

cijeli dan sam spavao i imam zdrastvenih problema pa mi mozak bas neradi kako treba...

doduse za jednu osobu radi i vise nego sto bi trebao ^^
pa uzivajte i nadam se komentarima...dobrim i losim





*******************************************************************************


Stajao je na pješćanoj plaži i gledao kako se vali razbijaju o pijesak. Bos je koračao po užeglom pijesku i ubrzo stopala mu zapljusne sljedeći val. Razlika u temperaturama je bila neznatna ali mu je godila na ovoj sparini. Ušao je u more do koljena i stao rukom loviti nadolazeće valove. Zakoračio je još jednom i osjetio trzaj boli u stopalu. Krenuo je prema nazad i bol se odjednom proširila na cijelu nogu i uskoro se srušio od boli i počeo se trzati dok su ga valovi zapljuskivali.
Otvorio je oči i da je mogao vikao bi ali njegov jezik je bio iščupan. Njegove ruke su bile zavezane za stol kožnim trakama kao i noge. Na glavi je imao metalni obrub preko kojeg je u mozak dobivao elektro šokove. Nervozno je gledao po sobi koju je osvjetljavao samo veliki reflektro iznad njegovog stola koji mu je sužavao vidokrug.
U daljini se čuo zvuk električne pile i približavao mu se sve bliže. Nervozno je trzao glavom lijevo i desno ne bi li ugledao tko mu se to približava ali od svijetla nije ništa vidio. Do stola došeta osoba u bijeloj doktorskoj kuti koja se nosila na operacijama s maskom preko lica i pilom u desnoj ruci. Nešto mu je prošaptao ali ga nije u prvom trenutku razumio. Stranac se nagne preko njegovog torza i prstom pređe preko prsa. Približi pilu i zareže u meso. Krv je prskala po doktorovoj masci dok se on previjao od bolova. Sad je shvatio riječi koje mu je doktor rekao. „Ovo neće boljeti.“ Sobom su odjekivali zvuci pile i doktorovog smijeha dok je mahnito pilao po utrobi.

Zvuci cipela odzvanjali su hodnikom.Svjetlo se odbijalo od uglancanog sjaja. Njegov štap pratio je desnu nogu u odsječenom ritmu. Njegovo odijelo visoke kvalitete kao i dugi kaput su mu pristajali kao sto koža pristaje na tijelo. Lijevom rukom je gladio bradicu. Došao je do metalnih vrata i pritisnuo dugme.Pričekao je zvuk kad su se vrata otvorila. Zakoračio je u prostoriju i nosnice mu opali miris krvi. U prostoriji je ugledao Doktora čije su ruke bile u utrobi nepoznatog mladića do laktova. Koračao je prostroijom i gledao police kojim su bili pokriveni svi zidovi. Na policama su stajale tezge s ljudskim organima. Muškarac je nastavio koračati i svako malo je bacio pogled na Doktora koji je bio uživljen dok je rovario po organima nesretnog mladića čije je lice imalo izraz čiste boli. Nakon par minuta Doktor se odmakne od tijela i žurno okrene.
„Oh bonjour gospodine James. Nisam vas primjetio kad ste ušli u laboratorij.“ I stane skidati rukavice.
„Nisam vas htio smetati u vašem projektu Doktore.“ Jamesov glas je bio teški bariton s jakim naglaskom. „ Čini se da će te ubrzo postati najsličniji Bogu. Kako napreduje projekt?“ i pomakne se dok je Doktor bacao krvavu kutu u koš.
„ Monsieur James vi mi dajete previše hvale. Božje najsnažnije stvorenje je žohar. Jedini koji može preživjeti bez glavnih dijelova tijela. Ja pokušavam napraviti nešto puno više. Čovjeka iznad čovjeka. Zamislite da možete biti zauvijek mladi? Da možete imati tijelo koje poželite? Moj projekt je mnogo važniji. Prenošenje svijesti iz tijela u tijelo. Vječna mladost.“ Dok je govorio poveo je Jamesa izvan laboratorija i krenuo prema uredu koji je bio kat iznad. James je držao odstojanje jer nije htio biti u doticaju s tim čovjekom. Stvarno ljudi imaju bolestan um pomislio je dok ga je pratio. Dokor je bio nizak pročelav čovjek. Imao je različite oči i preko stražnje glave je imao metalnu ploču. James je čuo da je u prošlosti radio i eksperimente na sebi. Iako mu je pomagao i nabavljao subjekte James je osjećao gadost prema tom čovjeku.
„Znate Doktore moj Vlasnik bi vas želio upoznati. Siguran sam da se i on raduje vijestima o napretku projekta.“ I zastane pred njegovim uredom.
Doktorove oči su postale oprezne iste sekunde kad je spomenuo riječ Vlasnik.
„Vaš Vlasnik? Da mislim da bi mogli organizirati sastanak u skoro vrijeme.“ I uhvati bravu.
„Moj bi vas Vlasnik rado vidio sad. Avion nas već čeka pa vam savjetujem da spakirate što je manje stvari moguće.“ I uhvati mu ruku na bravi uz osmjeh na licu. Doktor je osjetio da nešto nije u redu jer je James imao nadljudski stisak. Ovo je bilo i prvi put da je vidio da James dotiće nekog.
„U redu. Samo da spakiram spise sa svim podatcima i možemo krenuti.“ I okrene bravu. James mu se opet nasmiješi . Po prvi put Doktora prođu trnci.


Doktor je sjedio u uredu prepunom knjiga. Neke je pogledao i vidjeo da su starije i od 200 godina. U zraku se osjećao miris pljesni i starine. Cijeli ured je bio obložen u debelu hrastovinu a masivni stol dužine tri metra je dominirao prostorom. Iza stola je bio visoki naslonjač koji mu je sad bio odmaknut leđima.Masivna vrata lijevo od njega se otvore i James uđe gurajući kolica u kojima je bio starac ispijene kože. James ga je dovezao do naslonjača i blago ga podignuo pazeći na sve njegove cjevčice od infuzija i ostalih ljekova. James okrene naslonjač prema Doktoru i stane s desne strane.
„Prošao sam kroz vaš izvještaj Doktore.Ono što vi radite je stvaranje života iz smrti? Ili jednostavno volite proučavati autonomiju čovjeka? „ završio je hrapavim glasom.

„Au contraire. Ono što ja želim je napraviti novi život. Život nakon smrti. Pobijediti smrt to je ono što je cilj mog projekta. Prenošenje svijesti iz jednog tijela u drugo. Cilj je mojeg istraživanja napraviti besmrtno tijelo. Tijelo koje će biti u punom cvatu snage i odraslosti. Koje neće nikad stariti i nikad neće biti oštećeno. Sigurno ste čuli za kloniranje. Moje metode su iznad kloniranja.“ Doktor zastane kad je Vlasnik podignuo drhtavu ruku.
„Kako ja to vidim vi se Doktore igrate doktora Frankensteina. Čuo sam od Jamesa da komadate mlade osobe i pročavate njihove organe i njihova tijela. Po mom mišljenju to je ogavno i zločin prema čovječanstvu. Koristite dar koji imate da bi uništili život. Vi ne pokušavate stvoriti ništa više nego čudovište. Taj projekt besmrtnog tijela je već pobijeđen. Stoji pokraj mene.“ I baci pogled na Jamesa u isto vrijeme kad i Doktor.
Da to ima smisla.- pomisli doktor. Nije ni čudo što je imao takvu snagu u svom stisku. James je opkoračio stol i krenuo prema doktoru. Koračao je lagano i podignuo je ruku do prsa.
„Nikad mi se nije sviđalo dolaziti u vaš laboratorij Doktore. Previše sjećanja koje sam pokušavao zaboraviti bi se vratila. Zato je sad vrijeme da okončamo ovo.“
Vlasnik progovori prije nego što je James došao do Doktora.
„ Molim shvatite da vas nemogu ostaviti na životu Doktore. Vaša istraživanja će biti iskorištena u korisne svrhe.James?“ i preklopi prste preko prsiju.

Jamesovim licem prođe mali smješak. „Doktore dopustite da vam pokažem što je to bol.“ I brzim pokretom ruke iz čijeg je rukava izletio mali bodež prereže Doktorove arterije. James je stajao i gledao kako polako krvari.
„Dođi James vrijeme je da posjetimo sljedećeg na našem popisu.“
„Da gospodaru.“ James se okrene spremajući bodež nazad u rukav u njegovu futrolu i prebaci svog gospodara u kolica. Izgurao ga je iz prostorije. Doktor se jos koprcao krvareći. James je bio ekspert u mučenju. Doktor će krvariti do smrti narednih par sati. To je bio prikladan način da umre pomisli James i osmjeh mu zatitra na licu dok je izlazio.

hmm da ovako

prvo da nesto malo pobjasnim tj objasnim da nebi bilo zabuna i smijanja... u jednom dijelu ce pisati kontinenti i broj se nece slagati.. to je zato jer sam radio pricu gdje je dosta toga hmm cudno. skuzit ce te

2. ova maska njegova.. netko ce reci Iron man.. donekle ali ne bas sasvim.. to je vise kao maska koju imaju specijalni marinci tj planira se napraviti..ako je netko igrao HALO e pa ta maska izgleda kao sto je ima master Chef.. (ja osobno nisam igrao) ili ako je netko citao bujoldicu...kao one battle mask sto nosi Miles..


erm i ovo mi se svida pa cak razmisljam da to malo prosirim..bio sam skrt na opisu glavnog lika ali tako ce je valja uciniti zanimljivijom... sad je on lik kako ga sami zamislite.. ali smislim ga za njega uskoro nesto dobro...

da definitivno mozete ocekivati nastavak jer mi se ova idejica svida. i jos da znam crtati XD (pomagaj) pokazao bih vam kako ta Sky Dome izgleda jer sam siguran da ce biti dosta zbunjenih ...(ako itko ovo i cita XD ) pa da neduzim prica dolje



*************************************************************************************


Zemlja. Riječ koja je u davno doba značila dom ljudi. Riječ koja je bila više od riječi. Zemlja je bila majka i hrana. Sada zemlja je donosila samo osjećaj srama i gađenja onima koji bi se sjetili tog imena. Zemlja više nije imala značenja ničeg. Bila je tek puko sjećanje najstarijih kompjutera. Razrušena stoljećima ratovanja Starih Ljudi i njihovim sebičnim ponašanjem i nemarom sada je bila tek hrid koja se uzdizala iz mora. Upotreba nuklearnih,kemijskih i oružja za masovna uništenja velike sile Zemlje svele su kontinente na veličine otočića a mnogo ljudi je poginulo i godinama prenosilo zaraze i radijacije.
Tada se iz sjene uzdiglo tajno društvo S.K.Y. koje je napokon zaustavilo ratovanje. Njihova tehnologija je bila napredna i odlučili su dovesti kraj tom ratu koji nije imao smisla. Bili su neutralni iako su ih optuživali da se pridružuju jednoj strani više nego drugoj,da daju bolje i više jačima. Nitko nije htio slušati njihove razloge nakon što su onom što je preostalo od čovječanstva podarili nadu za život. Uništili su ih brzo ili su barem to mislili. Bilo je čudno da posjedovanje tako visoke razine tehnologije nisu iskoristili za vlastitu korist i sebe učinili vladarima. Ne. Oni su odlučili biti božanstva i podariti ljudima novi svijet. I od tog dana kad je pet velikih vođa S.K.Y.-a umrlo pred svojim Nebeskim Kupolama dajući im energiju kojom će očuvati čovječanstvo nova era u ljudskim životima je započela.

Lay se pripremao za testni let. Ljudi iz Labosa su modificirali njegovu opremu prema njegovim željama i sad je želio vidjeti kakav su posao napravili. Obukao je svoje termičko odijelo , stavio štitnike za noge i prsa te stao navlačiti prsni štitnik. Stao je priključivati senzore na ruke i kablove za pogon. Navukao je kacigu i na viziru mu se prikaže uzletište. Pregledao je na unutarnjem senzor ekranu stanje i pokrenuo svog Letača. Za par trenutaka osjetio je kako se specijalne rukavice ukručuju i osjetio virtualne kontrole. Provjerio je kompjuter koji je provjeravao zadnje stavke.
OX level....OK
Puls...OK....Brain freq .... OK...... MS.....OK.....Conecting sensors with nerv system....COMPLETE....
Error %.....0,01 ........... Batt lv.......FULL...... Ready to take off......
Osmjeh prođe Layovim licem. Palcem pritisne virtualno dugme za pokretanje. Iz naprtnjače na njegovim leđima rašire se krila od lagane legure metala.Krilca su bila aerodinamična i vjetar ih je lagano trzao. Lay gurne ruke prema naprije i snaga malih motora smještenih na dnu naprtnjače pogurne ga naprijed te se vinu u zrak. Lay je u isti tren osjetio promjenu koju je tražio. Razmak između paljenja motora i polijetanja je bio sveden na nulu i nije trebao čekati onaj neugodni trzaj. Još malo je kružio iskušavajući nova krila i još veći osmjeh mu obasja lice. Sunce se odbijalo od vizir njegove maske dok je visoko iznad 4 tornja izvodio piruete. Ispravio je let i ubrzao prema 5 tornju. Brzina je bila veća. Morat će se sjetiti da zahvali Reggu što je imao strpljenja i slušao sve njegove prijedloge. Na pola puta do 5 tornja se prebacio na senzorske kontrole. Spustio je ruke uz bokove i ubrzao. Krila su se automatski nagnula za 30 stupnjeva prema njegovom tijelu i osjetio je kako zrak fijuče oko njega. Trznuo je lijevim stopalom i kompjuter je automatski smanjio brzinu i zaustavio ga. Opustio se i pričekao. Nova komanda koju je tražio od Regga da ugradi je radila savršeno. Krila su se ritmički pomicača gore dolje uz male izboje iz motora koji ga je održavao na istoj visini.
Dok je tako stajao pogledao je prema svom domu. Sky Dome Hyperius,nazvan prema svom S.K.Y. ocu bila je predivna Kupola. Imala je promjer od 5 km i u njoj se nalazio jedan grad koji je zauzimao cijelu njenu površinu. Sam grad je neki bi rekli je nešto najljepše ikad napravljeno izuzev Kupole. Bio je podijeljen na 5 razina koje su dijelovale i kao administracijske cjeline. Peta razina je bila najdonja razina i u njoj su bili pogonski strojevi koji su se brinuli da kupola funkcionira. Neki su govorili da je se u Petoj razini nalaze komore gdje S.K.Y. Osnivači spavaju i svojom energijom napajaju grad što bi bilo veoma nelogično jer je Kupola bila starija od 500 godina. Na Četvrtoj razini bili su obični Nebeski, osobe koje nisu imale neki važniji status te su se brinule za strojeve koji su pumpali svježi zrak,pročišćavali vodu i ostale stvari iako za tim nije bilo potrebe. Umjetna inteligencija se vec stoljećima brinula o gradu. Na Trećoj razini su bile uglavnom smještene tvornice koje su proizvodile sve što je bilo potrebno za opstojanje Kupole. Također tu su bile i vojarne,laboratoriji,istraživački centri,bolnice i sve što je bilo potrebno da bi Kupola kao i njeni stanovnici preživjeli. Na Drugoj razini su živjeli Nebesnici,povlaštene klase građana,bogati ljudi i svi koji su imali nekog utjecaja u Kupoli. Većinom su to bili doktori,generali,istraživači ali i normalni Nebesnici. Za Prvu razinu oduvijek postoji veo tajne. Nitko nikad nije bio na 1. Razini iako mnogi sumnjaju da je na prvoj razini LoXoh. Ogromni kompjuter s umjetnom inteligencijom koji se brine o cijeloj Kupoli kao i njenoj putanji. Neki kažu da se na Prvoj razini nalazi 12 Staraca koji se brinu o budućnosti Kupole i Svijeta na zapovjed Oca Hyperiusa. Iskreno nikad se nije znalo a Laya nije ni zanimalo. Kupolu je omeđivalo 14 tornjeva koji su stvarali polje sile koje je branilo ulazak bilo čega stranog unutar kupole. Na vrhu Prve razine tornjevi su se spajali. Lay je sumnjao da tornjevi imaju istu funkciju kao i njegovo odijelo tj da prenose senzorske mreže do LoXoha.Ali prelazak na Prvu razinu je bio zaštićen višestrukim čeličnim zidovima.
U svijetu koji je opstao postoji 5 Kupola. Sky Dome Hyperius je 2 po veličini. Lay je znao da su kupole bile postavljene na mjesta koja su S.K.Y. Ocima imala važnost u prošlosti a čuo je da je netko spominjao i nazive poput kontinenata iako njemu nisu imale značenje. Iako je u početku postojalo samo 5 kupola mnoge su kupole s vlastitom tehnologijom razvile manje kupole kojom su proširivale svoje teritorije. Kupole su se uskoro razvile u zasebne gradove,tvornice, bolnice ili čak istraživačke kupole. Ali svima njima je bilo zajedničko da su potjecale od Sustava M.O.T.H.E.R. Nitko nije znao značenje tog sustava ali u prošlosti se govorilo da je to prva kupola ikad napravljena. Mnogi su vjerovali da čak nije s ovog svijeta.
Zvuk alarma zapišti Layu u desnom uhu. Pogledao je na ekran i opsovao. Uskoro je sastanak njegove skupine a već je kasnio. Pa bilo je vrijeme da provjeri mogućnosti novih Krila i njezinu maksimalnu brzinu. Okrenuo se u mjestu i krila se automatski prilagode. Skupio je ruke uz tijelo i malim trzajem prsta dao pogon. Pojurio je poput rakete mirnim nebom Kupole. Znao je da će zbog ovog dobiti jezikovu juhu od Generala ali nije mu bilo važno. Ovdje je pripadao. U nebu s vlastitim krilima. Poput ptice.

Act 2

Lay je koracao hodnikom ubrzanim tempom. Kasnio je na sastanak svojeg odjeljenja i znao je da General McLeston neće biti zadovoljan. Kad je došao do vrata koja su nosila oznaku Team 1 zastao je i udahnuo par puta. Pritisnuo je tipku i vrata se otvore. U istom trenutku se htio okrenuti i pobjeći ali nije uspio. Golema ruka Generala McLestona uhvatila ga je za kragnu i uvukla u prostoriju te lansirala na drugi kraj. Odmah pokraj jedine prazne stolice.
„ Kako lijepo što nam se i zapovjednik tima pridružio. Ili bi bolje bilo reći uletio?“ – govorio je McLeston dok je koračao prema svojem stolu. U prostoriji je bio cijeli Layov tim ali nije se čuo ni zvuk. Pogledao ih je ispod oka i vidio da svi susprežu smijeh ali iz poštovanja nisu ništa napravili. Morat će im se zahvaliti kasnije na brifingu.
„ Dimitrij Ksalay objasnite zašto kasnite.“ Rekao je McLeston službenim glasom dok ga je gledao sivim očima i ruku prekriženih ispred lica.
Lay stane u stav Mirno. „ Ispričavam se Generale isrobavao sam nova Krila koja je Tech Labos modificirao prema mojim željama. „ I nastavi gledati Generala u oči. General McLeston bio je jedan od ljudi od kojih je Lay imao strah. Najbolji u svojoj klasi ali zbog mnogih kršenja pravila nikad nije dalje napredovao i uvijek je ostao na mjestu Vođe specijalnih Timova. Lay je čuo priču da ga se čak i viši činovi boje i rijetko mu proturječe ili govore u njegovoj pristutnosti. Lay nije znao zašto je to tako ali taj čovjek je bio opasan neprijatelj. Za Laya je on bio dobar učitelj ali i osoba koja je znala njegovu tajnu. Tajnu koju nitko u Hyperiusu nije smio saznati.
General ga je još gledao jedno vrijeme i dao mu znak rukom da sjedne. Ustao je i prisao velikom ekranu iza sebe na kojem se pojavila karta. Karta njima svima nepoznata.
„Ovo što vidite na ekranu je područje Mexica. Države u bivšoj Srednjoj Americi. Svi ste imali u osnovnom obrazovanju Povijesne zemlje tako da sada neću o tome pričati ovdje i molim da me ne prekidate.“ Pogledao je Laya koji je samo nastavio gledati u kartu. “ Naše istraživačke kupole otkrile su prije 2 tjedna neobičan izvor iz jedne od zgrada koje su preživjele uništenje. Inače na takve stvari ne obraćamo pažnju jer je moguće da je izvor vatra ili toplina ali opis ovog izvora je bio prepoznat kao nuklearni izboj energije.“ Pričekao je malo da im sjedne ova informacija. „ Svi ste svjesni da se nuklearna oružja , kao niti jedan izvor energije na nuklearni pogon,nisu koristili već preko 600 godina i do sada nije bio znakova kao ovih. U prošlosti sve kupole su se susretale sa preživjelim Ljudima ili onim što je ostalo od starih ljudi, ali nikad nisu posjedovali tehnologiju koja je starija od 1000 godina. Zadatak Tima Shinigami je sljedeći: Za točno 4 sata sa izviđačkom kupolom krećete prema Mexiku. Istražit će te, provjeriti i ako postoji zaplijeniti izvor energije. Ako zaplijena nije moguća vaš zapovjednik ima pravo na ovlast Alfa Sigma 39 ili da sam donese odluku o nastavku operacije. Kontakt s Ljudima svedite na minimum. To je sve. Za 3 sata i 45 minuta posljednji brifing na uzletnoj rampi.“ Genrala je ustao a kao sjena pratilo ga je 6 osoba u prostoriji. Pričekali su da izađe i sjeli nazad. Par minuta je trajala tišina.
Hm Alfa Sigma 39 ovlast. Izgleda da nežele da se netko drugi dočepa predmeta po koji idemo. Ovlast tj naredba Alfa Sigma 39 je bila direktna zapovjed za upotrebu oružja koje je moglo pretvoriti planinu od 1000 metara u ravnicu a to bi se moglo dogoditi i onome što je ostalo od Mexika.
Uskoro sobom se provali salva smijeha sa zadnje stolice. Mark Cronber se držao za trbuh i smijao glasno dok su mu suze išle na oči. Uskoro mu se pridružila i Jessica Troop koja je sjedila ispred njega. Za par sekunda cijeli tim se smijao i udarao rukom od mali stolić koji je bio pričvršćen za stolice. Hugh Wolfman je svog čak i razbio koliko je jako udarao. Imao je problema sa kontrolom svoje snage. Joe Sycler je morao skinuti svoje naočale jer su bile pune suza a kad je počeo hiperventilirati smijeh u prostoriji se pojačao. Čak se i osoba za koju Lay nikad nebi računao da će se smijati lagano nasmijala. Seymour Greys. Čovjek koji je imao najviše izgleda da bude vođa tima.Tih,pouzdan i smrtonosan. A sad se evo smijao skupa sa ostatkom tima.
Povlačim što sam pomislio o zahvali – pomisli Lay. Pričekao je još koji trenutak da se smire i kad se smijeh polako stišavao ustane i krene prema stolu. Krenuo je nešto reći ali Mark ga preduhitri.
„Kapetane ono vam je do sada bio najbolji let.“ I nova salva smijeha započne. Lay se samo okrenuo prema ekranu i gledao kartu. Volio je dobro upoznati teren gdje ide u izvidnicu.Uostalom morao je nešto raditi dok je čekao da smijeh završi.
„Kad završite sa cirkusom obavite što imate doma. Sastanak za 3 sata na uzletnoj platformi . Taktički nastup,provjera opreme će biti obavljena tamo. To je sve.“ Lay izmaršira iz prostorije.
Ostatak tima se još smijao ali Seymour je čuo što je rekao.Lay je na to računao.
Kad je Lay ušetao na platformu točno 1 sat prije Generala njegov tim je već pregledavao opremu i slagao ju na pomičnu dizalicu. Kad su ga ugledali postrojili su se i pričekali njegove naredbe.
Pogledao ih je sve kao što bi to radio svaki put prije bilo koje misije. Jessica Troop je bila tamnoputa cura od 25 godina i bila je najmlada u njegovom timu. Bila je visoka,atletski gradena, kestenjaste kratke kose i crnih ociju. Bila je ekspert u borilačkim vještinama i njegov glavni stručnjak za psihoanalizu i analizu kemijskih sastava. Bila je kemičar-psiholog koji je djelovao i na neprijatelja i na njegov tim.
Mark Cronber je bio u ranim tridesetima, i niže građe. Imao je kratku crnu kosu i crne oci te zanemarivu zečju usnu. Iznad lijevog oka je imao malenu tribal tetovažu Zaboravljene zemlje. Govorio je da su od tamo njegovi preci. Bio je ekspert u borbi sječivom i njegova Krila su imala modificirane bodeže koji su se mogli izbacivati po njegovoj naredbi.
Hugh Wolfman je bio najstariji u njegovu timu. Bio je u kasnim 30 godinama ali to nitko ne bi primjetio. Bio je oličenje snage i brzine. Bio je mišićav ali ne pretjerano.Svaki mišić na njegovu tijelu je imao svoju svrhu. Jedini u timu je nosio bradu koju je sređivao u razne kombinacije. Njegova smeđa kosa je uvijek stršala na sve strane. U ustima je imao cigaretu iako je to bilo zabranjeno. Njegove tamno smeđe oči su uvijek bile vesele. Hugh je volio svoj posao. Bio je jedan od boljih stručnjaka za eksploziv i blisku borbu u kojoj se specijalizirao za tihe eliminacije.
Joe Sycler je bio stručnjak za sve elektroničke naprave. Bio je njihov glavni mehaničar,modifikator, hacker i što god da je od njega zahtjevala situacija. Bio je vitak i visok poput Jessice u koju je bio potajno zaljubljen ali to nije htio priznati iako ga je Hugh uhvatio s njenom sliku na ekranu njegovo Pc-a. Naravno ovaj je poricao što je samo davalo povoda Hughu da ga zeza 2 tjedna. Iako nije bio stručnjak za borilačke vještine bio je jedan od najbrži Letača koje je Lay sreo. Vjerojatno zbog njegove građe. Volio je biti ćelav a njegove plave oči iza naočala nekad su se doimale hladno poput leda. Ali svi su znali da je on najpošteniji i najbolji čovjek koji je postojao.
I na kraju bio je tu Seymour Greys. Najveći suparnik Laya i ujedno njegov najveći saveznik. U svim aspektima borilačkih vještina ,rukovanja oružjem i ostalim bio mu je najbliži. Visok, crne kose kratko puštene, crnih očiju tamnih poput noći. Bio je u kasnim tridesetima i po rangu najbliži Layu. Imao je snažan izraz lica i njegovo tijelo je bilo pameno građeno. Svaki mišić je kao i kod Hugha imao svrhu. To je bio njegov zamjenik .
I na kraju bio je tu sam Lay. Kako on kaže tipičan Nebesnik. Osoba koja je kršila autoritet na svakom koraku. Vesela osoba koja se uvijek šalila. Imao je dužu smeđu kosu i zelene oči. Njegovo lice je uvijek bilo veselo a na usnama uvijek osmjeh. Bio je najbolji u svojoj klasi u svemu. Od taktičkog do borilačkog. Njegova oprema je bila specijalno modificirana samo za njega jer standarda oprema nije zadovoljavala njegovim potrebama. Stao je ispred Seymoura i gledali su se par trenutaka oči u oči.
„ Sve u redu s opremom?“ upita.
„Naravno zapovjedniče. Čekamo samo vaše dodatne upute.“
Lay pogleda svoj borbeni oklop koji je stajao pokraj njega. „Pričekat ćemo Generala i tada ću vam reći svoje upute.“ I krene oblačit svoj oklop. Njegov tim nastavi dalje s slaganjem i provjeravanjem opreme.

Bio je to poseban dan u kraljevstvu Asgir. Danas je princeza Amarats navršila 17 godina. Dobnu granicu punoljetnosti i dob kad je zakonski bilo dopušteno krunjenje za kraljicu. Bilo je to duplo slavlje u kraljevskoj obitelji. Tjednima su se pučani kao i dvorljani pripremali za to slavlje. Ulice su se kitile, cvijeće je bilo posvuda,šarene vrpce i muzikaši na sve strane. Cijeli dvorac je bio prekriven u zlatne boje, slapovi zlatnih traka su se spuštale s kula i zidina i cijeli je dvor odisao svježinom i veseljem.
Užurbani koraci odzvanjali su praznim hodnikom. Maleni čovječuljak u plavom odijelu brisao je znoj sa čela i pogledavao na maleni ručni sat. Već je prošlo vrijeme kad je bilo dozvoljeno kašnjenje. Tako je bilo na svaki rođendan prisjetio se. Uvijek je tako bilo na rođendane i naravno uvijek je on nastradao. Njegove kosti to nisu više mogle podnositi. Ubrzao je korak kako se približavao crvenim vratima ispred kojih su stajala dva vojnika s dugim helebardima. Kad su ga vidjeli kako brza požurili su i otvorili vrata. Trzajem glave im se zahvalio i usklizao po mramoru u zamracenu sobu. Prišao je prozorima i razgrnuo tešku zavjesu. Sunčeva svjetlost pohlepno je prodrla u najmračnije dijelove sobe sve do velikog kreveta na kojem je spavala ona. Razlog Logijeve brige koji je prebacio posteljinu preko glave i zagunđao na pojavu svjetlosti.
„Princezo. – tiho ju je zazvao. –Molim vas morate ustati. Imamo jos malo vremena da vas pripremimo za prijem. – i stane ju drmati po ramenu.
„Još samo malo Logi. Sinoć sam do kasno morala slušati propovjedi onog napuhanka Gilla. Zar nemože pričekati?“ – i okrene se na drugu stranu.
„Princezo za točno 10 minuta zapravo sad 5 moramo biti ispred ložnice vašeg oca. A do tamo nam treba pola sata. Zato vas molim da ustanete.“ Dok je pričao vadio je iz ormara koji je zauzimao skoro pola sobe običnu bijelu haljinu i stavljao ju na krevet.
„Mislim da to neće biti potrebno Logi.“ Progrmi duboki glas. Kralj je stajao na vratima u svom teškom crnom ogrtaču i cigaretom u desnoj ruci dok je lijevom zatvarao vrata. „Možeš li nas ispričati molim te želio bih popričati sa svojom kćeri nasamo.“ I gurne ga van te zatvori vrata. Logi je samo mogao kimnuti u zatvorena vrata i pogledati prestravljene vojnike. Ovo im je očito bilo prvi put da vide kralja uživo i to iz ovakve blizine. Logi nasloni uho na vrata i stane slušati.
U sobi kralj je lagano koračao prema krevetu na čijem se kraju pojavila čupa crne kose.
„Zanimljivo je da bez ikakvog problema čak i bez da kažem i riječ mogu zapovijedati sa svih deset tisuća vojnika koji se trenutačno nalaze u ovom dvorcu a da nemogu natjerati svoju vlastitu kćer da ustane iz kreveta. Možeš li mi objasniti zašto je to tako?“ i stane uz podnožje.
„Možda jer si me razmazio?“- začuje se prigušeni zvuk i čelo se otkrije izvan popluna. Kralj uhvati rubove kreveta i podignu ga te zbaci cijeli sadržaj na pod. Zajedno sa svojom kćeri.
Prekrižio je ruke i grohotno se nasmijao. Ova šala mu nikad nije prestajala biti zabavna. Pogotovo kad bi se njegova kćer ustala kao što je to upravo sad radila sa raščupanom kosom punom perja. Protresla je glavom i pustila da joj crna kosa pade jedim dijelm na ramena.Cijela desna strana je bila rasčupana i bilo ju je smiješno vidjeti. Kralj se tresao od smijeha. Amarat napuči usnicu i okrene se na peti prema ormaru.
„Joj Ama nebudi takva. – govorio je kralj još uvijek kroz smijeh. – Iako je šteta tvoje lijepe kose. Ti i majka dijelite iste stvari. Još da si pokupila njenu narav a ne moju tvrdoglavost bilo bi ljepše.“ Dok je govorio Ama je obukla jednostavnu crnu suknju koja je otrkivala ruke. Počešljala je kosu s teškom mukom i krenula prema ocu koji je vratio krevet u početni položaj.
„Spremna za razgovor s Marcisom?“ i zagrli ju preko ramena i povede prema vratima.
„Oče i sam znaš da je on običan lijepi napuhanko kojeg sam kao mala tukla. A uostalom boji se Blackya i Whiteya više od svega.“ - i pogleda iza sebe gdje se odmah stvoriše njega 2 čuvara.
„ Pa kćeri da ti iskreno kažem i ja ih se bojim. Nekako mi te teško vidjeti pokraj njih.“ - i ubrza malo korak.
Amarat je zaboravila da je bilo cudno vidjeti krhku curicu od 160 cm pokraj dva diva od 2 metra. Koji su uz to bili kao od stijene odvaljeni.
„ Pa oče barem sam sigurna od svega.“ I nasmiješi mu se.


**********************************************************

Zvuk stotinu truba širio se velikom dvoranom za krunidbu. Mnoštvo ljudi je klicalo i svi su pogledi bili u jednom mjestu. Na tronu gdje je sjedila njihova buduća kraljica u prekrasnoj bijeloj odori koja je preko prsa imala ušivenog zmaja koji je obilježavao njezin kraljevski položaj. Uz stolicu pokraj nje stajali su njeni vječni čuvari Blackey i Whitey. Sad kad je imala vremena do svečanog dijela njene misli su lutale u prošlost. U dio života koji je bio iza nje. Na dan njenog rođenja dobila je svoje zaštitnike koji su joj spadali pod krvnim pravom njene obitelji. Ali nitko nije išao za tim da će imati 2 zaštitnika i ktome da će biti ljudski. Njezin otac je kao zaštitnika dobio dar da ga ljudi prate. Moglo bi se reći da je to bila vrsta psihičke moći. Glavni vrač je pripisao njezine zaštitnike činjenici da je njena majka bila od Drugog Naroda. Naroda koji je poštovao prirodu i koji je živio u skladu s životinjama. Ona sama je bila blagoslovljena darom da zapovjeda gavranima,vranama i svrakama.
Još čudnije je bilo to da se Amarat sjećala svega od prvih trenutaka. Bila je blagoslovljena svješnošću kakva je rijetko bila viđena igdje. Sjećala se kako su svi protrnuli u sobi i kako je njen otac izvukao svoj velebni mač i stao ispred nje i majke kad se na prozoru pojavio Bog vukova veliki Fenrir. Bio je daleko veći od svih vukova ikad viđenih i njegovo krzno je bilo u raznim bojama koje su se mijenjala na svijetlu. Kad se preobrazio u ljudski oblik bio je mlad i naočit. Veoma lijep,vitak i snažne građe. Držao je oštricu mača njenog oca jednom rukom.
Tada je prišao njoj i njegove crvene oči su se zagledale u njene crne. Sjećala se inteziteta kojim je taj pogled ulazio u njenu psihu. Kad je osmijeh prešao njegovim licem i njega majka se osmijehnula. Ona je znala što ovo znači. Njen zaštitnik će bit jedan od velikih vukova. Fenrir je na svoj oštri nokat uzeo malo njene krvi; čin na koji je njen otac skočio u bijesu prema njemu vitlajući mač ali je bio sputan kao i svi u sobi Fenrirovom magijom. Pomiješao je njenu krv s kapljicom svoje i pustio da padne na tlo. I sam je bio iznenađen kad se kapljica u zraku raspolovila na dvije. Dim se pojavio kad su dotakle mramor i na mjestu dima su se pojavila 2 vuka , crni i bijeli blizanci.
„Nek te moja djeca čuvaju malena kraljice.“ Bilo je jedino što je Fenrir rekao prije nego što je napustio prostoriju u oblaku dima.
Tek nakon godinu dana se ispostavilo da su Blackey i Whitey mogli poprimati ljudska obličja. Imali su veoma razvijen nivo inteligencije. Mogli su pričati ali samo su s njom pričali. Kad je Amarat navršila 10 godina oni su već poprimili svoju punu visinu i snagu. Kad bi bili izvan dvorca poprimali su svoje vučje obličje i bili su strah i trepet svima.
Whitey je imao spospbnost da odbije svaki napad. Psihički ili magijski nije bilo važno. Stvarao je oko sebe štit koji nitko nije mogao probiti. Blackey je bio ekspert u bliskoj borbi. Njegove granitne ruke su obarale stabla i rušile zidove a ni oružja mu nisu bila strana. Bili su zaštitnici kakve bi čovjek mogao samo poželjeti.
Jedna truba oglasi početak krunidbe. Velika hrastova vrata kroz koju je prošlo mnogo kraljeva polako se otvoriše. Kralj je ponosno stajao iza njih noseći u ruci jastučić na kojem se nalazila kruna koja je pripadala njegovoj ženi a sada uskoro njegovoj kćeri. Sljedećoj vladarici Asgira.
Osmijeh prijeđe preko lica u isto vrijeme njemu i kćeri. Svi koji su se nalazili u dvorani također su se nasmiješili. Bilo je to trenutak koji će svi pamtiti. Visoko u loži na vrhu dvorane jedna osoba se isto osmjehnula. Njegovo lice je bilo skriveno kapuljačom njegovog ogrtača. Ugrizao je usnicu i jedna tanka crta krvi krene mu niz bradu. Suzbijao je smijeh koliko je mogao. Kad je shvatio da neće moći izdržati okrene se na peti i nestane u oblaku dima.

Dolje Kralj je stavljao krunu na glavu svoje kćeri i time ju proglasio sljedećom kraljicom. Usadio je duboki poljubac duboko u njeno čelo i suza mu krene niz obraz. Amarat ga nježno zagrli. Dvorljani su klicali i trubači su pojačavali jeku....

Act 2


Sjaj plamea bojao je tamni hodnik u crvene boje. U daljini čuli su se odjeci brzog koračanja. Amarat je trčala sve brže i brže kako se približavala svom odredištu.Njezin otac ju je pozvao u glavnu dvoranu u ovaj kasni sat i znala je da nešto nije u redu. Nikad je nije zvao u glavnu dvoranu da bi pričao s njom. Ubrzala je korak a Blackey i Whitey su je pratili u stopu. Kad je došla do masivnih hrastovih vrata zastala je na trenutak i udahnula duboko par puta. Nešto duboko unutar nje joj je govorilo da nešto nije u redu. Neki osjećaj joj je govorio da bježi da ovdje nije sigurno. Progutala je i pritisnula dlanove o kvaku.U normalnim situacijama vrata bi se pomaknula istog trena ali ovaj put nisu se pomaknula niti milimetar. Uprla je iz sve snage ali nije bilo pomoći. Blackey i Whitey prisloniše svoje ruke i masivni hrast se prelomi pod njihovom snagom i vrata se otvoriše. Miris krvi i nečeg nepoznatog u zraku ispuniše njene nosnice. Pogledala je prema tronu i u sljedećem trenutku srušila se na tlo..

Osjećao je kako dolazi već nekoliko minuta. Njen miris se širio hodnikom poput mirisa tamjana u prostoriji. Namjestio se u tronu i rukama čvrsto primio rukohvate dok mu članci nisu problijedljeli. Nagnuo je glavu prema naprijed i zagledao se prema vratima. Usnice mu se izviju u blagi osmjeh kad je osjetio da je pred vratima; njegova tetovaža koja se protezala preko desnog obraza je svjetucala u mraku dvorane koju su osvjetljavale tek par svijeća zataknutih za stupove. Vrata se slomiše i u dvoranu je ušla ona,Amarat. Njegov osmjeh se raširi još više dok je gledao kako pada na tlo nakon što je osjetila zlo koje je vladalo u ovoj prostoriji.

Osjećala je krv u ustima. Taj okus metala i soli koji nije trebao biti tu. Nosnice joj ispuni onaj isti miris kad su se vrata otvorila. U ovoj prostoriji je bilo proliveno puno krvi i to je instiktivno znala. Polako je otvorila oči. Ležala je na mramornom tlu u lokvi tamno crvene krvi. Podignula je pogled i vidjela da je Whitey pokraj nje u svom vučjem obličju. Imao je veliku rupu na lijevoj strani tijela iz koje je liptala krv ali opet je nekako imao snagu za održavanje štita. Njegovo disanje je bilo sve teže primjetila je i njegove noge nisu bile sigurne. Uspjela se uspraviti i pogledala prema Blackeyu koji se borio s nekim. Njegova desna ruka je bila otrgnuta u laktu ali krv nije tekla. U lijevoj ruci je držao dugi mač i parirao svom protivniku koliko je mogao ali bilo je očito da je gubio. Podigla je pogled i počela tražiti svog oca na tronu koji je bio prazan. Tada začuje glas, glas osobe koja se borila s Blackeyem.
„Ako tražiš svog oca pogledaj malo više.“ Rekla je i zadala udarac koji je Blackeya odbacio do zida pokraj nje i Whiteya.
Pogledala je prema gore i ugledala svog oca. Krik joj se oteo s usta i zakopala je lice u dlanove. Kralj je bio pribije na zid kroz prsa tri metra iznad trona. U ruci je još grčevito držao svoj mač ali njegove oči raširene od straha su odavno izgubile svjetlo života. Preko cijele njegove odore je bila krv koja je još kapala na tlo. Laganim smirenim ritmom poput bubnjeva.
Pogledala je prema strancu koji je smireno stajao na istom mjestu odakle je Blackeya poslao do nje. Ruke su mu bile spuštene uz bokove i bio je smiren. Bio je dosta visok i obučen u jednostavnu crnu odjeću. Preko leđa je pustio lagani plašt. Najčudnije na njemu su bile njegove plave oči i platinasta kosa koju je pustio da mu pada preko ramena. O pojasu mi je bio obješen dugi mač ali čini se da ga nije koristio. Kad je pogledala bolje shvatila je da ga okružuje neka čudna sumaglica. Sumaglica koju je osjetila kad je ušla prvi put u prostoriju. Pogledala je bolje i primjetila da su tijela kraljevske garde raskomadana po cijeloj dvorani. Okrenula se u stranu dok je povraćala.
„ Princezo Amarath,pardon kraljice nema potrebe da i vi završite kao i vaš otac.“ I osmjeh mu zatitra na licu. „ Jedino što trebate napraviti je pred vijećem predati vlast nad ovim kraljevstvom meni i sve će biti u redu. Ako to neželite pa bojim se da će te završiti kao i vaš otac a ja ću morati prisilno uzeti vaše kraljevsto.“ Završi s velikim osmjehom i stane koračati prema njoj. Whitey mu zareži u odgovor do k je Amarath povraćala po drugi put. Shvatila je da se lokva krvi proteže cijelom dvoranom poput bazena kroz koji je stranac lagano koračao.

Okrenula se prema njemu dok joj se u glavi vrtjelo tisuću stvari. Sjetila se svog oca. Kako je bio tužan kad je njena majka umrla. Kako je bio sretan kad je prvi put prohodala kao i kad je prvi put pogodila Logija svojom krunom. Sjetila se kako bi zaboravio na sve poslove i brige i kako je osmjeh uvijek krasio njeno lice kad bi se pojavila. Sreću koju je osjećao kad je uspješno prošla sve teške zadaće i pripreme za krunidbu. Pogledala je ponovo prema njegovom tijelu i ugledala njegove usne. Usne koje su se smiješile. Čak i kad je bio pred smrću ona je znala da on misli na nju.
„Moje kraljevstvo neće nikad biti tvoje.“ Rekla je drhtajućim glasom i s mukom ustala. Pogledala ga je s vatrom i odlučnošću u očima.
„oh to je stvarno šteta.“ Reče stranac sliježući ramenima i potrči prema njoj.
U tom trenutku dimna zavjesa se podigne između njih dvoje. Tamna silueta skoči s jednog od postolja i u trku pokupi Amarat u naručje. Blackey i Whitey istog trena potrčaše za njom kroz vrata ostavljajući stranca u dimu.

„Ah nije važno što si utekla mala kraljice. Ja sam ionako dobio ključ koji će mi dati snagu cijelog ovog kraljevstva.“ Dok je to govorio u ruci je prevrtao maleni mjedeni kljuć. Okrenuo se na peti i nestao.

U dvorani je zadnja baklja dogorjela. Sad je tama prekrila trupla Kraljevske garde i visoko iznad trona njenog posljednjeg Kralja.



MUSIC PLAYED

NIGHTWISH
EPICA
SIRENIA